Pema Chödrön: 'Strah je naša prirodna reakcija na približavanje istini'

Tek kad ostanemo bez čvrstog tla pod nogama, možemo otvoriti svoje srce i um te shvatiti tko smo uistinu… U to duboko vjeruje američka budistička redovnica Pema Chödrön iz čije knjige 'Kad se sruši svijet – Knjiga nade za sretnije dane' prenosimo dio zapisa

Strah je univerzalno iskustvo, dobro poznato čak i najsitnijim kukcima. Poželimo li dotaknuti nježnu, rastvorenu morsku vlasulju dok gacamo plimnim bazenima, uočit ćemo da će se odmah zatvoriti. To je posve prirodna reakcija kojoj smo svi skloni. Dakle, uopće nije grozno doživjeti strah pri suočavanju s nepoznatim.

Strah je dio života, nešto što nam je svima zajedničko i što pokazujemo suočavajući se s mogućnošću samoće, smrti ili gubitka oslonca. Strah je naša prirodna reakcija na približavanje istini. Odlučimo li ostati na mjestu i ne pobjeći, doživjet ćemo vrlo živopisno iskustvo. Kad nema izlaza, situacija se mnogo jasnije percipira.

Tijekom jedne dulje duhovne obnove došla sam, rekla bih, do revolucionarne spoznaje da je nemoguće istodobno živjeti u sadašnjosti i graditi svoju životnu priču! Znam da to zvuči posve logično, ali tek kad to doživite na vlastitoj koži počinju korjenite promjene. Nestalnost najednom postaje obilježje stvarnosti, a s njom se pojavljuje suosjećanje, znatiželja i hrabrost. Ali i strah. Štoviše, zateknete li se na rubu nepoznatog i potpuno predate sadašnjem trenutku, ostajući bez referentne točke, doživjet ćete nevezanost. Spoznat ćete na dubljoj razini da je sadašnji trenutak vrlo krhak, što može biti uznemirujuće, ali i nježno iskustvo.

Istraživanje počinjemo s kojekakvim idealima i očekivanjima, tražeći odgovore koji bi udovoljili osjećaju gladi koji nas već dugo muči. Ali pritom ne želimo ponovno imati posla s onim od čega nas prolazi jeza. Naravno, drugi nas pokušavaju upozoriti.

Sjećam se svojih prvih uputa za meditaciju, kad mi je instruktorica objasnila tehniku i dala smjernice kako meditirati dodajući naposljetku: "Nikako nemojte zaključiti da meditacija nudi odmak od nelagode." No, tuđa upozorenja nikad nisu dovoljno uvjerljiva. Baš suprotno, u nama bude samo još veće zanimanje.

Ovdje je riječ o upoznavanju sa strahom, o povezivanju s njime, o tome da je potrebno izravno se s njim suočiti – ne kako bismo riješili neki problem, nego kako bismo posve odbacili ustaljen način gledanja, slušanja, njušenja, kušanja i razmišljanja. Čim se odvažimo to učiniti, nećemo moći pobjeći osjećaju poniznosti. Više neće biti mjesta aroganciji kojom se grčevito držimo svojih ideala, a ako i pokaže svoje lice, nastavit ćemo je gaziti hrabro napredujući korak po korak.

Spoznaje koje stječemo tijekom meditacije ne proizlaze iz bilo kakvih vjerovanja nego iz naše hrabrosti da se iz trenutka u trenutak suočavamo sa smrću. Bilo da se bave usredotočenom svjesnosti, prazninom ili transformacijom energije, sve vrste meditacija govore isto: biti na mjestu događaja znači biti prikovan za trenutak u vremenu i prostoru u kojemu se nalazimo. Tek kad prestanemo emocionalno reagirati, potiskivati što nas muči ili za to optuživati druge i sebe, moći ćemo se suočiti s otvorenim pitanjem koje nema konceptualni odgovor. I tek ćemo tad upoznati svoje srce. Jedan se učenik ovako izrazio: "Budina priroda, lukavo prikrivena pod krinkom straha, udara nas nogom u stražnjicu kako bismo postali osjetljivi."

Jednom sam prilikom prisustvovala predavanju o duhovnim iskustvima jednog budista u Indiji tijekom 60-ih godina 20. stoljeća. Izjavio je kako se odlučio osloboditi svih negativnih emocija i premda se borio i s ljutnjom i požudom, i s lijenošću i ponosom, najviše se zapravo želio riješiti svojega straha. Učitelj mu je neprestano ponavljao da se mora prestati boriti, što je on protumačio kao još jedan način savladavanja spomenutih prepreka. Naposljetku ga je učitelj uputio da meditira u maloj kolibi u brdima. Zatvorivši vrata za sobom, sjeo je i počeo se pripremati za meditaciju, a kad se smračilo, zapalio je tri svjećice. Oko ponoći nešto je zašuškalo u mraku i shvatio je da je s njim u kolibici zmija, vrlo vjerojatno kraljevska kobra. Zmija se podigla i stala njihati. Cijelu noć čovjek nije sklopio oka ne skidajući pogled s nje. Bio je u takvom strahu da se nije usudio niti trepnuti. I tako su njih troje, zmija, on i njegov strah, zajedno proveli tu noć. Kad je netom prije svanuća i posljednja svjećica izgorjela, slomio se i rasplakao, ali ne iz očaja, nego zbog vlastite osjetljivosti. Naime, osjetio je čežnju svih životinja i ljudi, i spoznao njihovo otuđenje i borbu.

Njegova je meditacija bila samo nastavak tog otuđenja i borbe. Prihvatio je – cijelim srcem – činjenicu da je ljutit i ljubomoran, da pruža otpor i da se bori, ali i da to čini iz straha. Također je prihvatio da je neizmjerno dragocjen – mudar i budalast kakav je, bogat i siromašan, i posve neshvatljiv. I osjetio je takvu zahvalnost u tom trenutku da je unatoč mrklom mraku ustao, prišao zmiji i poklonio joj se. Potom je legao na pod i zaspao kao klada.

Kad se probudio, zmije više nije bilo. Nije znao je li bila plod njegove mašte ili se uistinu pojavila, ali to ionako nije bilo važno. Kako je i sâm izjavio potkraj predavanja, svi su njegovi problemi nestali čim je uspostavio intimnu vezu sa strahom i tad je napokon postao svjestan svijeta koji ga okružuje.

Nitko nam ne savjetuje da ne bježimo pred strahom. Rijetko nam kažu da mu priđemo ili da ostanemo na mjestu i upoznamo se s njim. Jednom sam upitala svojeg zen-učitelja, Kobuna China Roshija, kakva je njegova veza sa strahom i ovako ju je opisao: "Slažem se s njim, slažem se." Ali obično nam savjetuju da ga uljepšamo i zagladimo, da uzmemo tabletu ili si nekako odvratimo pozornost od njega, odnosno da ga po svaku cijenu otjeramo od sebe.

Ne treba nam takav savjet jer se već sami od sebe disociramo od straha. Obično smo izvan sebe i bježimo i na najmanje naznake straha. Predosjetivši ga, jednostavno se isključujemo. I dobro je znati da to činimo – ne kako bismo se izjedali nego kako bismo razvili beskrajno suosjećanje. Najžalosnije od svega jest da se pritom zakidamo za sadašnji trenutak.

Katkad, međutim, kad smo stjerani u kut, kad imamo osjećaj da se sve raspada i ne znamo kamo pobjeći, najdublje duhovne istine doimaju se poprilično jednostavnim i običnim. Nemamo se kamo skriti. Svjesni smo toga koliko i drugi – i više od njih. Prije ili poslije shvaćamo da nas strah, iako ga ne možemo uljepšati, približi učenjima za koja smo čuli ili o kojima smo čitali.

Stoga, sljedeći put kad se suočite sa strahom, smatrajte da ste imali sreće jer otud će poteći vaša hrabrost. Uvriježeno je mišljenje da se hrabri ljudi ne boje ničega, ali prava je istina da su zapravo uspostavili intimnu vezu sa strahom.

Moj je prvi suprug tvrdio da su rijetki hrabriji od mene. Kad sam ga upitala zašto to misli, rekao je zato što nikad ni od čega ne odustajem iako sam u duši kukavica. Trik je u tome da treba nastaviti istraživati i ne povlačiti se čak i kad se nešto pokaže suprotnim našim očekivanjima. To će nam se svako malo događati jer ništa nije odraz naših očekivanja. Pouzdano to znam.

Praznina nije kakvom je zamišljamo, a nisu to ni usredotočena svjesnost ni strah. Suosjećanje? Ni ono. Ljubav. Budinska priroda. Hrabrost. Sve su to šifrirani nazivi za nepoznanice u našem umu koje možemo iskusiti. Upravo nam ti pojmovi govore kakav život uistinu jest kad dopustimo da se sve raspadne i kad prihvatimo trenutak u kojemu se nalazimo.

Izvor: 'Kad se sruši svijet', Pema Chödrön, izdavač Mozaik knjiga

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci