Paulo Coelho: Kako nam vrtlarenje pomaže u donošenju odluka

Poznati brazilski pisac u slobodno vrijeme također vrtlari. Pročitajte koje ga misli pritom prate i kako nam vrtlarenje pomaže donijeti važne odluke vezane za sreću…

Naoružan i spreman

Odjeven sam u neobično zeleno odijelo prepuno patentnih zatvarača, napravljeno od vrlo čvrste tkanine. Nosim i rukavice kako bih izbjegao porezotine i ogrebotine.

U rukama držim nekakvu vrstu koplja koja je visoka gotovo kao ja: metalni kraj ima tri kraka s jedne i oštar vrh s druge strane.

A ispred mene se prostire mjesto mog napada: vrt. S ovim oruđem u rukama počinjem čistiti korov koji raste među travom. Radim to već neko vrijeme svjestan da će svaka biljka koju iščupam umrijeti kroz nekoliko dana.

Duša je poput uređenog vrta. Treba je spasiti od korova.

Duša je poput uređenog vrta. Treba je spasiti od korova.

Odjednom se zapitam: “Činim li ispravnu stvar? Ono što mi nazivamo korovom, zapravo je pokušaj preživljavanja određene biljne vrste za čije je stvaranje Prirodi bilo potrebno nekoliko milijuna godina.

Cvijeće je oplođeno zahvaljujući mnoštvu insekata, pretvoreno u sjeme, a vjetar ga je raznio duž okolnih polja jer nije bilo namijenjeno biti samo na jednom mjestu već na mnogima kako bi mu se povećavale šanse za preživljavanje do idućeg proljeća.

Kad bi se nalazilo samo na jednom mjestu, mogle bi ga pojesti životinje, potopiti poplave, spaliti požari ili uništiti suša. No sav taj trud postaje nebitan kada je suočen s oštricom koplja koja nemilosrdno čupa biljku iz tla.

Filozofsko pitanje

Zašto ovo činim? Netko je stvorio ovaj vrt. Ne znam tko jer je već postojao kada sam kupio kuću. Živio je u harmoniji s drvećem i obližnjim planinama.

Njegov je stvoritelj sigurno dobro promislio što će učiniti s njim, pomno je isplanirao na koje će mjesto posaditi koju biljku i brinuo se o njoj tijekom brojnih zima i proljeća.

Kad sam se doselio u stari mlin u kojem provodim nekoliko mjeseci godišnje, travnjak je bio besprijekoran. Sada je na meni da nastavim s radom iako filozofsko pitanje i dalje lebdi nad mojom glavom: “Trebam li poštivati rad stvoritelja, vrtlara, ili trebam prihvatiti nagon za preživljavanje ove biljke koju nazivamo korovom?“

Nastavljam iskopavati neželjene biljke i stavljati ih na hrpu koja će ubrzo biti zapaljena. Možda previše pažnje usmjeravam na misli umjesto na djela.

Ali opet, svaka ljudska gesta je sveta i prepuna posljedica, a to me tjera da razmišljam o onome što činim.

S jedne strane, ove biljke imaju pravo širiti se gdje god žele. S druge strane, ako ih ne uništim sada, one će s vremenom ugušiti travu. U Novom zavjetu, Isus govori o odvajanju žita od kukolja.

Ali uz podršku Biblije ili bez nje, ja sam suočen s konkretnim ljudskim problemom: Koliko nam je dopušteno zadirati u Prirodu? Je li to zadiranje uvijek negativno ili može biti i pozitivno?

Lekcija za kraj

Ostavljam svoje oružje, poznato i kao motika, po strani. Svaki moj udarac označava kraj jednog života, smrt cvijeta koji bi inače cvjetao u proljeće. Koliko je samo velika ljudska arogancija, kada neprestano pokušavamo oblikovati tlo koje nas okružuje.

Moram o cijeloj situaciji bolje razmisliti jer u ovom trenutku odlučujem o životu i smrti. Trava kao da mi govori: “Ako me ne zaštitiš, taj će me korov uništiti.“

Korov mi se isto obraća: “Putovao sam toliko dugo da stignem do tvog vrta; zašto me želiš ubiti?“ Na kraju mi Bhagavad Gita dolazi u pomoć. Sjećam se odgovora koji je Krishna dao ratniku Arjunu kada se dotični obeshrabrio prije odlučujuće bitke, skinuo oklop i rekao da nije u redu sudjelovati u borbi koja će uzrokovati smrt njegove braće.

Krishna mu je više-manje rekao: “Zar zaista misliš da nekoga možeš ubiti? Tvoja ruka je moja ruka i već je zapisano da će sve što činiš, biti učinjeno. Nitko ne ubija i nitko ne umire.“

Ovo me sjećanje navelo da ponovno primim koplje, napadnem korov koji nisam pozvao u svoj vrt i naučim vrijednu lekciju: Kada nešto nepoželjno raste u mojoj duši, zamolit ću Boga za hrabrost da to nemilosrdno iščupam van.

Izvor: paulocoelhoblog.com

Paulo Coelho. Pripremila Tena Ožegić

Preporučujemo

Ostali članci