Kako mi je hagioterapija promijenila život

Naučila sam opraštati

hagio„U tvojoj duši“, rekla je i zamolila me da je pričekam u kafiću dok se ne vrati. Za manje od pola sata dojurila je noseći nekakvu knjigu, na čijim sam koricama pročitala ime profesora Tomislava Ivančića, uglednog teološkog antropologa koji se već godinama bavi liječenjem „duhovne duše“. Knjiga se zvala Dijagnoza duše i hagioterapija.

„Pročitaj ovo pa me nazovi“, rekla mi je, trudeći se ignorirati mješavinu nezadovoljstva i čuđenja na mojem licu. Nakon tog susreta nisam joj se javljala mjesec dana. Nisam znala što bih joj rekla jer mi se činilo da obično hvala nije dovoljno. A onda sam se jednog dana pojavila na tečaju francuskoga i zamolila ju da odemo nakon sata na kavu.

„Imaš li poslije vremena za kavu?“ šapnula sam joj. Na kavi sam joj pružila maleni paketić koji je trebao biti znak pažnje i zahvalnosti jer mi je njezina knjiga promijenila život. Vratila mi je dar i ne pogledavši ga iako je unutra bio lančić od bijelog zlata. Pristala je tek da joj platim naručeno piće, podsjetivši me još jednom da materijalne stvari nisu bitne. Čak sam se malo i posramila iako znam da joj to nije bio cilj. Irenin jedini cilj bio je da, nakon što pročitam knjigu, shvatim kako je znanstveno dokazano da uzrok čak 70 posto ljudskih bolesti nije somatski nego duševni, a da se rješenje većine problema može pronaći u Centru za duhovnu pomoć.

Tamo sam otišla odmah nakon što sam pročitala knjigu. U tih mjesec dana ondje su me „vratili“ u najranije djetinjstvo. Prisjetila sam se kako sam odrastala u siromaštvu, kao izvanbračno dijete samohrane majke, i da sam veći dio djetinjstva provela sama s ključićem oko vrata jer je majka – da bi nas prehranila – radila dva posla, i kako joj zapravo to nikada nisam oprostila.

Prisjetila sam se i koliko sam se mučila tijekom studija kad se majka razboljela od raka i kad se situacija naglo promijenila: sad je majka bila sama dok sam ja studirala i radila svakojake poslove – čistila stubišta, konobarila, prodavala novine isprva na raskrižjima, a potom u kiosku. Kad je majka umrla, bilo mi je teško, ali mi je na neki način laknulo, a upravo taj osjećaj nikada nisam mogla sebi oprostiti. Trud i marljivost su mi se naposljetku isplatili: diplomirala sam s odličnim uspjehom, dobila preporuke za dobro plaćen posao, upoznala sam supruga, rodila dvoje djece za koje sam se zarekla da neće „patiti kao ja“, ali sam na koncu ipak shvatila da nijedna dadilja ne može zamijeniti majčinsku ljubav i da ponavljam pogreške svoje majke.

Hagioterapeut iz Centra za duhovnu pomoć već mi je nakon drugog susreta postavio dijagnozu: patila sam od grižnje savjesti, osjećaja krivnje, sebičnosti, oholosti i, naravno, sve to dovelo me do depresije. Krivnja koju sam osjećala spram majke, ali istodobno ljutnja i bijes zbog nemoći da joj oprostim što nije bila uz mene kad mi je najviše trebala, izazvala je istu bolest od koje je umrla moja majka.

Operaciju sam, nažalost, morala obaviti, ali ono najvažnije – naučila sam oprostiti sebi i drugima, prihvatiti svoju duhovnu stranu života i shvatiti da je puno važnija od materijalne. U dogovoru s mužem dala sam otkaz i sve svoje vrijeme posvećujem djeci. I nikad u životu nisam bila sretnija.

Carmen Zurl

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci