Je li duša besmrtna?

Postoji li život nakon života i kako on izgleda tema je koja oduvijek intrigira čovječanstvo. Velik broj onih koji dožive kliničku smrt ima vizije božanskog svjetla na kraju tunela, anđela, predivnih vrtova... Neuroznanost tvrdi da su ti prizori posljedica elektrokemijskih procesa do kojih dolazi kad se mozak gasi ili kad se ponovno uspostavlja njegova funkcija. No nakon što je poznati neurolog i sam doživio takvo iskustvo, pridružio se redovima onih koji vjeruju da naša svijest ne umire s tijelom

Liječnik u komi

Dr. Eben Alexander godinama je bio skeptičan liječnik koji je tuđa svjedočanstva o iskustvima s ruba smrti smatrao halucinacijama koje je znanstveno lako objasniti. U što je drugo mogao vjerovati vrhunski obrazovan nereligiozni neurokirurg poput dr. Alexandera nego u objašnjenja koja nudi suvremena znanost?

No 2008. godine dr. Alexander obolio je od bakterijskog meningitisa, potencijalno smrtonosne zaraze, koja mu je zahvatila mozak i izazvala stanje duboke kome. Bakterija mu je isključila cerebralni korteks (moždanu koru), dio mozga zadužen za sve što nas čini ljudima, a to uključuje sva sjećanja, razmišljanja, jezik, svjesnost kakvu poznajemo. S obzirom na to da u tom stanju nije bilo nikakve moždane aktivnosti, što je potvrđeno CT-uređajima za skeniranje i neurološkim testovima, on za to vrijeme nije trebao imati nikakve misli, osjećaje ili osjete. Ipak, nakon ozdravljenja posvjedočio je da je tijekom kome zadržao svjesnost i doživio vrlo zanimljiva iskustva.

Da mi je netko prije rekao, mislio bih da nije pri sebi

Ispričao je da mu je tijelo poprimilo želatinozni oblik te da se pred njim pojavila lijepa djevojka visokih jagodičnih kostiju i dubokih plavih očiju, koja ga je na leptirovim krilima ponijela do goleme praznine. Ta je praznina istodobno bila crna kao ugljen i blistava od svjetlosti. Svjetlost je dopirala osobno od Stvoritelja kojeg je nazvao Om jer je u tom prostoru, na izvoru svega, čuo taj sveprisutni zvuk.

„Vrlo dobro mi je poznato kako neuobičajeno i nevjerojatno sve to zvuči“, napisao je dr. Alexander. „Da je meni netko prije tako nešto ispričao, pa čak da su to bile i riječi liječnika, bio bih posve siguran da je pod utjecajem neke deluzije. No ono što se dogodilo meni bilo je sve samo ne deluzija; bilo je jednako stvarno ili stvarnije od bilo čega što mi se dogodilo u životu. A to uključuje moje vjenčanje i rođenje dvaju sinova.“

Kontakt s obitelji

Mistično iskustvo dr. Alexandera imalo je i nastavak. Nakon što se probudio iz kome i oporavio, otkrio je da su ljudi koji su doživjeli slična iskustva tvrdili kako su sreli duše preminulih bliskih osoba. Bio je zbunjen zato što nije prepoznao nijedan lik tijekom šetnje drugom dimenzijom. No nakon nekog vremena shvatio je da ni on nije bio zakinut za takav susret.

Uvidio je o komu je bila riječ tek nakon što je otkrio tajnu vezanu uz svoje djetinjstvo. Naime, dr. Alexander bio je posvojeno dijete i tijekom paranormalnog iskustva nije imao kontakta s biološkom obitelji; nije znao jesu li njegovi roditelji živi, kao ni to ima li braće i sestara. Tek je poslije, igrom slučaja, stupio u kontakt s pravom obitelji. Među stvarima koje su mu poslali bila je i fotografija lijepe plavuše, njegove preminule biološke sestre. Alexandera su prošli žmarci: bila je to ista ona žena koja ga je, poput anđela čuvara na krilima leptira, vodila drugom dimenzijom!

Dokaz raja

Danas 58-godišnjak, dr. Alexander je nakon opisanog iskustva prošao snažnu osobnu transformaciju te u međuvremenu napisao knjigu Proof of Heaven (Dokaz raja), u nadi da će potaknuti skeptike, osobito među liječnicima, da otvorenije pristupe temi zagrobnog života. Knjiga je izazvala žučne reakcije nekih njegovih kolega, ali ga je učinila neobično popularnim kod čitateljske publike. Knjiga Proof of Heaven postala je bestseler, o kojem se, kao i o njegovu autoru, pisalo u New York Timesu, Newsweeku te govorilo u emisiji doktora Oza.

U znanstvenim su krugovima tvrdnje dr. Alexandera podigle mnogo prašine te su se pobunili brojni liječnici i neuroznanstvenici, tvrdeći da njegovo navodno iskustvo ne dokazuje postojanje zagrobnog života. On je, pak, uporno odgovarao da zna o čemu govori jer je, kao liječnik i neurokirurg, sagledao svoj doživljaj iz znanstvenoga kuta. „Tijekom kome moj mozak nije radio nepravilno, nego uopće nije radio“, napisao je u knjizi. „Cijeli je moj neokorteks, vanjski sloj mozga, onaj dio koji nas čini ljudima, bio isključen i neupotrebljiv.“

Iskustvo koje mijenja život

„Iz toga“, kaže, „proizlazi zaključak da svijest, ili barem njezin dio, mora biti neovisna o mozgu.“ U suprotnom, kako bi mogao imati vizije dok mu mozak nije bio u funkciji? A ako je svijest neovisna o mozgu i ostatku organizma, tada ona živi i dalje, kad fizičko tijelo umre. Ta pomisao ulijeva nadu mnogima koji žele vjerovati da tjelesna smrt nije kraj postojanja.

Dr. Alexander samo je jedan u vojsci ljudi koji su doživjeli iskustvo s ruba smrti. Prema Gallupovoj anketi, tri posto Amerikanaca izvijestilo je o takvom iskustvu, ali istraživanja pokazuju da polovica pritom nije bila ni u komi ni u stanju kliničke smrti, nego je samo vjerovala da umire.

Iako su svjedočanstva o doticaju sa zagrobnim životom zabilježena još u staroj Grčkoj, začetnikom modernoga pokreta vjerovanja u iskustvo s ruba smrti smatra se američki liječnik i filozof Raymond Moody. On je počeo prikupljati svjedočanstva svojih pacijenata te ih 1975. godine objavio u knjizi Life After Life (Život nakon života). Njegovi su pacijenti većinom pretrpjeli srčani zastoj i kliničku smrt, ali su naknadno oživljeni. Sva su opisana iskustva bila slična, iako ne i istovjetna. Također, svi su pacijenti tvrdili da je to iskustvo na njih snažno djelovalo te da ih je iz korijena izmijenilo.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci