Hodočašća Gorana Blaževića: Za unutarnje putovanje destinacija nije važna

Putopisac Goran Blažević, obilazeći sveta mjesta, pješice je prošao tisuće kilometara i bilježio svoje dogodovštine na blogu i na Facebook stranci ‘Goran Blazevic 4km/h’. Svoju nam je priču poslao s japanskog hodočašća, prisjećajući se svojih prvih putovanja, kao i pješačenja po izbjegličkoj ruti dugoj 3000 kilometara, koju je opisao u svom putopisnom prvijencu ‘Svilim’

Goran Blažević se na svojim putovanjima svaki put uvjeri u ljudsku dobrotu i gostoprimstvo

Goran Blažević se na svojim putovanjima svaki put uvjeri u ljudsku dobrotu i gostoprimstvo

88 hramova za 88 niskih ljudskih strasti

Upravo prelazim posljednjih 100 kilometara budističkog hodočašća na japanskom otoku Shikoku. Hodočašće je dugo više od tisuću kilometara i radi krug oko otoka, povezujući 88 hramova, broj koji je, prema budističkom vjerovanju, jednak broju niskih ljudskih strasti.

Želimo li ih se osloboditi, potrebno je napraviti hodočašće. Lokalno stanovništvo veoma poštuje hodočasnike. A upravo su poštovanje i dobrota u ljudima razlog zbog kojeg sam se uputio i na ovo hodanje. Ponovo sam iskusio trenutke u kojima me nepoznati ljudi pozivaju u svoje domove. Ponovo sam sebi pokazao dobrotu ljudi.

Usporena dimenzija

Hodanje sam zavolio krajem srednje škole kada sam počeo planinariti, no svoje sam prvo pravo hodačko iskustvo ostvario dosta kasnije, na ruti Camino de Santiago. Ono mi je dalo priliku da uronim u usporenu dimenziju koju korak nudi. Međutim, na tom mi je putu nedostajao element neizvjesnosti da iz sebe izvučem maksimum. Tu je sve organizirano i sigurno, hodač mora jedino razmišljati o hodanju.Blažević2010. Goran je išao na svoje prvo pravo hodočašće, Camino de Santiago

Mene je zanimalo kakav je osjećaj hodati tamo gdje hodač nije uobičajena pojava, prepustiti se neizvjesnosti ceste. Želio sam priliku da se suočim s vlastitim strahovima i preko njih upoznam sebe. Upravo je to glavni razlog mog neprestanog povratka hodanju. Smatram da je hodanje dvostruko putovanje – daje nam priliku da putujemo kroz neku zemlju, vidimo je i upoznamo, ali istovremeno i da razmišljamo i osvijestimo tko smo, da putujemo kroz samog sebe.

Hodočašća - putovanja s namjerom

Neizvjesnosti ceste prvi sam se put prepustio hodočasteći sam, od vlastite kuće do Rima. Hodao sam neoznačenim stazama i svakodnevno se snalazio oko spavanja. Spavao sam po crkvama i kod ljudi koje sam upoznavao po putu. Suočio sam se sa samoćom i uvidio da se ljepota krije u malim stvarima. BlaževićGoranov prvi domaćin u Jordanu, Muhamed i njegova obitelj, u čijem je domu prenoćio

Tri religije

Prepuštanje cesti, s jako malo stvari koje nosimo u ruksaku, daje nam priliku da se barem na neko vrijeme odreknemo luksuza i vezanosti. Nudi nam velik prostor za razmišljanje, a ponekad su te misli puno teže od ruksaka koji nosimo na leđima. Molitva i mantranje pomažu mi da se odmaknem od tih misli, kao i od monotonije ceste, a trenuci u kojima su me ljudi spasili i pomogli mi naučili su me da je zahvalnost najbitniji dar koji sam dobio od hodanja.

Moj sljedeći san bilo je hodočašće u Jeruzalem. Godinama sam čekao trenutak kada ću krenuti, ali zbog rata u Siriji odgađao sam polazak. Izbjeglička kriza i odluka Europske unije da zatvori izbjegličku rutu, što je uzrokovalo da tisuće ljudi ostane blokirano i zaboravljeno od strane medija i javnosti, pokrenule su moju ideju da okrenem smjer putovanja kako bih pratio put kojim su se kretale izbjeglice. Cilj tog hodanja bio je pozvati javnost na solidarnost s izbjeglicama, pokazati ljudsku i gostoljubivu stranu islama, progovoriti o srodnim točkama između islama, kršćanstva i židovstva.Petra BlaževićU jordanskoj Petri, jednom od najfascinantnijih gradova na svijetu

Od Jordana do Umaga na noge

Zato sam kao polaznu točku odabrao Jordan, zemlju s najviše izbjeglica na svijetu, ali i zemlju u kojoj su nastale i djelovale sve te tri religije. Jesam li postigao nešto tim hodanjem, ne znam. No znam da sam dobio veliku pažnju javnosti i pokušao sam govoriti o toj tragediji koja me mučila.

Ako sam promijenio mišljenje jedne osobe, onda se to isplatilo. Osobno, važno mi je i da sam pješice ušao u Jeruzalem, da sam imao priliku osjetiti i ostvariti višemjesečno pješačenje o kojem sam dugo maštao. To mi je hodočašće pokazalo koliko je vrijedno imati, slijediti i ostvarivati vlastite snove.

Tijekom pet mjeseci pješačenja od Jordana do Umaga doživio sam transformaciju od nesigurnog putnika do pravog hodača. To mi je pokazalo kako destinacija prema kojoj hodam nije ključna da bi se doživjelo unutarnje iskustvo. Cilj, odnosno kraj, ne razlikuje se od prvog koraka.

Ono čemu nas hodanje uči jest osvještavanje i prepuštanje cijelom procesu dolaska do kraja. Svaki korak jednako vrijedi, nijedan ne zaslužuje veću pažnju od drugoga. Treba ići do kraja i ne odustajati, neovisno o lijepim i teškim situacijama, biti svjestan trenutka i uvijek dati svoj maksimum.

Mara Doljak: Camino mi je učvrstio vjeru

Marko Jelavić: Od Vrsara do Međugorja korak po korak

Blažević

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci