Dubravkin mindful dnevnik: Kad um govori 'da', a tijelo vrišti 'ne'!

"Kad sam bila mala, roditelji su me učili da kad se nečega primim, moram to završiti do kraja. Bilo da se radilo o knjizi, zadaći, hrani ili sportu na koji sam krenula. To pravilo uvuklo se, naravno, kasnije i na područje posla, ljubavi, prijateljstava. Pola svoga života stvari sam doživljavala crno-bijelo. Ili da ili ne", kaže terapeutska savjetnica Dubravka Fazlić i otkriva vam gdje ju je to uvjerenje dovelo

Nikad nisam bila jedna od onih koja bi pregovarala, sjela tati u krilo, milo ga pogledala, pitala i dobila što je htjela. Bila sam ona koja bi pitala jedanput i ako ne dobije, sama se potrudi da si to omogući. U jednu ruku to je bilo dobro jer sam naučila raditi i snaći se. S druge strane, utuvila sam si da sve moram sama i kada izaberem nešto, nema odustajanja.

Tako je bilo i s poslom. Put mi je bio utaban od roditelja. Odrasla sam uz posao koji su oni radili, disala sam ga. Postao je dio mene poput moje kože.

Unutarnji glasić koji šapće

Puno je vremena prošlo dok nisam čula unutarnji glas koji mi govori da se bavim poslom koji nije za mene. Doslovno, cijelo mi se tijelo borilo protiv tog posla, gomilala sam kilograme. Normativi, ljudi, nabava, smjene, kalkulacije, preslagivanje, imala sam osjećaj da ću puknuti. U svakoj stanici tijela osjećala sam da moram nešto promijeniti. Ali, kako ću ja nešto mijenjati? Kada nešto započnem, moram završiti do kraja.

Imala sam glasić koji me oduvijek vodio u nekom smjeru koji nije bio "normalan" za moje okruženje. Pa sam počela vježbati jogu s 18 godina. E, to je bio izazov. Nije dugo trajalo, nisam bila dosljedna, nisam imala snage oduprijeti se okolini, čije mi je mišljenje tada bilo jako važno.

Želim nešto mijenjati, odakle mi pravo?

Taj glasić odveo me i na razne vrste plesova, na razna predavanja koja uopće nisam razumjela, a bila sam tamo. Taj glas me odveo life coachu, pa psihoterapeutu jer sa mnom nešto nije bilo ok - nešto hoću mijenjati, odakle mi pravo i što mi pada na pamet? U meni se odvijala borba. Tražila sam način da si pomognem.

I tako sam u 32. godini odlučila promijeniti karijeru. Naišla sam na edukaciju iz NLP-a koja mi je promijenila život. Pokazala mi je da postoji i drugačiji svijet. Da nije sve crno i bijelo. Da postoji i sivo, da postoji i možda. Ali i na taj put sam "ponijela" svoje uvjerenje.

Dubravka FazlićDubravka dok je radila stari posao...

Kad tijelo vrišti - on nije za tebe!

Kada nađemo edukaciju koja nam odgovara, izuzetno je važno da nađemo i edukatora koji nas podržava na putu. Koji iz nas izvlači ono najbolje i to gradi. Tijekom jedne edukacije počela sam se osjećati loše. Nesigurno, nekompetentno do te mjere da sam hiperventilirala i tresla se kad bih nešto trebala izložiti pred grupom. Glas mi je drhtao, ponekad sam bila na rubu suza. Edukacija mi je bila jako važna, ali to nisam bila ja.

Kad je završilo, odlučila sam da neću ići dalje, da ću se odmoriti, zacijeliti. Više nisam bila sigurna u sebe. Znala sam da se na prijašnje poslove jednostavno ne mogu vratiti, premda su mi se stalno otvarala vrata u tom smjeru. Znala sam što želim, ali prema tome nisam mogla ići. Strah me paralizirao. I onda mi je situacija došla u susret. Nova edukacija s mentorom kakav ja želim biti jednog dana. Strukturiran, jasan, ne osuđuje, motivira, podržava i uz nas je cijelo vrijeme edukacije i nakon nje.

Što ovime želim reći? Uvjerenje me držalo godinama u poslu koji nije bio za mene. Koliko god moje tijelo vrištalo da taj mentor nije za mene, moje uvjerenje je snažno govorilo da moram završiti započeto. Tada sam odlučila reći ne i shvatila koliko mi tijelo daje bolje informacije od uma i kako ga slušam tek kada stvarno zagusti.

Kako biste bolje upoznali sebe, naučite čitati signale svoga tijela.

Kratka vježba povezivanja s tijelom

Prisjetite se dvije osobe koje u vašem životu imaju istu važnost.

Umirite se i opustite, dišite opušteno. Prizovite prvu osobu u misli i osjetite što se u tijelu događa kad pomislite na nju. Gdje se nalazi taj osjećaj, kakav je, možda ima i boju, oblik. Zadržite se nekoliko trenutaka na tom osjećaju. Otvorite oči, pomaknite se malo. Potom se ponovo umirite i opustite, dišite opušteno, pomislite na drugu osobu, povežite se s osjećajima u tijelu i primijetite gdje se javlja osjećaj za tu osobu. Kakav je, možda taj osjećaj ima boju, oblik. Zadržite se na njemu. Otvorite oči i usporedite ta dva osjećaja.

Kako ste ih doživjeli? Ima li razlike? Na koji način ste primijetili razliku?

U većini slučajeva osjećaji su različiti, na različitim mjestima. To je zato što umom imamo jedno iskustvo i ograničeni smo količinom informacija, a naše tijelo pamti sva iskustva, veće je polje i može nam u obliku osjeta dati sva iskustva koja smo primili tijekom života i poznanstva s osobom.

Upoznajte se s tehnikama meditacije. Meni je najdraža mindfulness meditacija jer nas polako i nježno uvodi u svijet povezanosti uma i tijela.

Ja znam da bi meni bilo puno lakše na edukaciji da sam tada poznavala mindfulness. S druge strane, ne bih imala ovo iskustvo koje danas dijelim s vama.


Više o Dubravki doznajte na
www.dubravkafazlic.com


Pročitajte i:

Dubravka Fazlić: Smršavjela sam 37 kilograma, potpuno promijenila život i postala istinski dobra prema sebi

Dubravka Fazlić

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci