Zna li moja mama što mi cijeli život radi?

Petra je potražila pomoć jer se "ne zna odmarati", ako u danu ima malo praznog hoda, misli da je neradnica i niškoristi. Nikad nema mira jer ako i na trenutak zastane, mogla bi otkriti da aktivnošću bježi od neugodnih emocija iz prošlosti koje je duboko potisnula, a uzrok im je mama

Tomica Šćavina, psihologinja

Tomica Šćavina, psihologinja

Vječni nemir

Petra* ima četrdeset i pet godina i živi sa suprugom, sinom od šesnaest godina i kćeri od osamnaest godina u Zagrebu. Potražila je pomoć jer „se ne zna odmarati“. Kad ode na more, bjesomučno čisti vikendicu i radi poslovne planove. Kad ode na skijanje, osjeća se kao da gubi vrijeme i jedva čeka da se vrati kući i obavi zaostale poslove. Osjeća se rastrzano i često ulazi u svađe sa sinom kojemu najviše zamjera lijenost.

„On sve radi tako sporo! Za izludjeti!“ žalila se Petra, vlasnica kozmetičkog salona i četiri butika. „Dok on ustane, ja sam već obišla sve dućane, kupila hranu i napravila ručak.“ Nakon što se malo ispuhala pričajući o sinu, predložila sam joj da prijeđemo na razgovor o njoj i njezinu nemiru. Složila se, iako je svako malo ponovno skretala s teme. Naš prvi razgovor svodio se više-manje na to da sam se silno trudila zadržati njezinu koncentraciji na bitnim stvarima, jer je ona stalno skretala s teme. Činilo se da u njezinu sustavu vrijednosti nove čizme, slom živaca i vremenska prognoza imaju istu vrijednost jer je u jednoj rečenici s jednakom uživljenošću mogla spomenuti i prvo i drugo i treće.

Mama je puno radila, da

„Što se događa kad se odlučite odmoriti?“ upitala sam. „Ne znam. Ne mogu. Ne pomaže ni meditacija, ništa. Misli mi lete i počnem nešto raditi, a da i ne primijetim kad i kako.“ „Je li uvijek bilo tako?“ upitala sam. „Koliko se sjećam, da“, odvratila je. „Jesu li vam i roditelji takvi? Jesu li i oni stalno nešto radili?“ upitala sam. „Otac je dosta pio“, odvratila je, „i nije bog zna što radio, osim što je maltretirao sve oko sebe. A mama... ona je puno radila, da.“

Malo po malo, Petra mi je opisala uvjete u kojima je odrasla. Majka iz nekog razloga nije mogla podnijeti da je Petri dobro, da uživa i da je mirna, pa ju je stalno podbadala da je neradnica, da ništa u životu neće postići i da roditelje samo iskorištava. Zbog toga bi Petra, čim bi osjetila mir i zadovoljstvo, istovremeno osjetila i krivnju. „Naprosto, to nije bilo u redu... biti u miru sa sobom... Na to se u našoj obitelji gledalo kao na sebičnost, ljenčarenje, ne znam kako bih to opisala“, uzvrpoljila se Petra. „Što mislite, zašto je vašoj majci to smetalo?“ upitala sam. „Nemam pojma, odvratila je, valjda zato što ni ona nije imala mira.“

Bez veze sa samom sobom

Petra je bila u pravu. Njezina majka nije u sebi osjećala mir i zadovoljstvo i nije mogla podnijeti da Petra ima ono što ona nema. Zato je to kod Petre sustavno uništavala i nabijala joj osjećaj krivnje čim bi vidjela i osjetila da je ova zadovoljna i da se dobro osjeća u vezi sa sobom. „Kako je to moguće“, pitala se Petra, „zar svaka majka svojem djetetu ne želi dobro? Ja sam cijeli život mislila da moja majka jednostavno nije svjesna što radi, da ne zna da me povrjeđuje i da je takva jer ne zna bolje. Vi mislite da je ona znala što radi?“

Zbrka oko toga što netko radi svjesno ili nesvjesno zaista je velika. Kako zamjeriti nekome tko nešto radi nesvjesno? Može ga se samo žaliti, zar ne, a to žaljenje nas onda opet onemogućuje da dođemo do svojih izvornih emocija – tuge, ljutnje, povrijeđenosti... Objasnila sam Petri da ljudi koji maltretiraju druge vrlo dobro znaju što rade, ali ne osjećaju. U prvom redu ne osjećaju sebe, a zatim ni druge. Iz pomanjkanja osjećaja povezanosti sa samima sobom proizlazi i to da nisu u mogućnosti osjećati druge, odnosno, suosjećati. Umjesto suosjećanja, dok maltretiraju ili vrijeđaju, osjećaju hladnu nadmoć.

„Da, to je upravo ono što sam dobivala od svoje majke“, tužno je komentirala Petra. „Umjesto ljubavi, dobivala sam hladnu nadmoć koja je ubijala moj mir i dobar osjećaj. I sada se tako ja ponašam prema sebi, zar ne?“ zaključila je. „Ne dopuštam si da se smirim i čim u danu imam malo praznog hoda, ljutim se na sebe da sam neradnica i niškoristi.“

Put na Tajland

Petrin izlazak iz osjećaja krivnje koji joj je stajao na putu do dugo željenog mira nije bio nimalo jednostavan. Navikla je biti stroga prema sebi i stalno se tjerati da grabi dalje. Kad se uspjela malo smiriti jer je u odnosu sa mnom dobila svojevrsnu „dozvolu za mir“, shvatila je da je u njoj mnoštvo uzavrelih emocija koje je čine hiperaktivnom i koje razbijaju njezinu sposobnost da ostane u odnosu, kako s drugima, tako i sa samom sobom.

Tek kada se suživjela s potisnutim emocijama i „probavila ih“, Petra se prisjetila u čemu je, potajice, kao dijete, uživala i u što je mogla biti udubljena satima. Bilo je to modeliranje plastelinom. Malo po malo, počela je ponovno modelirati, ali ovaj put glinom i, dok je to radila, imala je osjećaj da stalno čuje glas svoje majke koji joj se podsmjehuje i govori da se ostavi ćorava posla i uhvati nečeg korisnog.

Nakon toga je zatvorila dva butika koji ionako nisu donosili zaradu nego samo puno posla i otišla na jednomjesečni odmor na Tajland. Svi su bili zaprepašteni. I suprug i djeca, a posebno njezina majka koja je, kako mi je Petra opisala, skoro dobila slom živaca. Tada je Petri postalo jasno da će se, kako bi sačuvala svoj mir, morati suočiti s majčinim odbacivanjem. „Do sada mi je uvijek bilo važnije da me ona prihvaća, a sada mi je napokon postalo važnije da ja prihvaćam samu sebe. Kako će se ona osjećati dok ja budem uživala u svom miru, iskreno, nije me briga“, pri našem posljednjem susretu rekla je Petra, „Ako hoće, nek’ se pojede od zavisti, moj mir mi je najvažniji. Ne samo radi mene nego i radi moje djece, a posebno radi mog sina.“

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci