Zašto se (ne) mijenjamo?

Kad krenemo putom samorazvoja, prvo počinjemo mijenjati sebe, no katkada poželimo da to učine i osobe koje nas okružuju. Kako odustati od ideje da možemo mijenjati i druge te prihvatiti da se ono što tražimo krije isključivo u nama, dvije su važne pouke na putu boljeg upoznavanja sebe

Uvažite da se ne žele mijenjati

Nama koji osobni razvoj smatramo glavnim ishodištem pozitivnih promjena u životu teško je shvatiti jednu običnu, svakodnevnu istinu - mnogi se ljudi ne žele mijenjati. Smatraju se dovršenima, oblikovanima, ne vjeruju da su promjene moguće, nisu spremni uložiti energiju u sagledavanje onoga što bi moglo biti bolje. No ako je ostajanje na poznatom starom njihov najbolji mogući životni odabir, na nama je da to uvažimo.

Svaka važnija promjena od nas zahtijeva da dublje sagledamo sebe, a to nije lako. Dublji dodir s vlastitom ranjivošću čini nas izloženijima i suočava nas sa svim situacijama u kojima smo, zbog svoje neosjetljivosti, povređivali druge. Mnogima se čini lakše kroz život ići bez sagledavanja onog kako su oblikovani i kako ta oblikovanost nastavlja oblikovati živote njihovih bližnjih.

Bolje je upoznati sebe nego čekati da nas život dovede pred zid

Nama, koji smo okrenuti osobnom razvoju, to ostajanje na istome može se činiti glupo, loše ili pogrešno, jer znamo da sve neotkriveno u nama ionako upravlja našim ponašanjem. Bolje spriječiti nego liječiti – bolje je upoznati sebe nego čekati da nas život vodi u situacije kad će suočavanje sa sobom biti razočaravajuće, bolno ili besmisleno iskustvo.

No, mnogi tako ne razmišljaju. Mnogima se promjena čini strašna ili nemoguća te jedino mogu misliti kratkoročno: kako sebi pomoći da bolje funkcioniram sada. A to „bolje funkcioniranje“ najčešće rezultira potiskivanjem osjećaja, bježanjem od problema ili u potragu za psihološkim rješenjima koja obećavaju promjenu preko noći.

Ljudi koji se ne žele mijenjati odlučili su to iz vrlo jednostavnog razloga: kako bi sačuvali sebe. Smatraju da ih izlaganje i sagledavanje sebe dovodi u opasnost od gubitka onog sigurnog mjesta na kojemu su uspjeli sebe sačuvati, gdje znaju funkcionirati i opstati u svijetu, biti dio života.

Sačuvati sebe vs. vratiti sebe

Dok oni imaju motivaciju „sačuvati sebe“, ljudi koji se žele mijenjati imaju nešto drugačiju motivaciju – „vratiti sebe“. Oni smatraju da je to moguće. Vjeruju da ono što je izgubljeno nije zauvijek izgubljeno. Iz njihove perspektive, ljudi koji žele „sačuvati sebe“ zapravo su odustali od sebe, priznali poraz, odlučili da je ono kako ih je svijet oblikovao istinito, stvarno i konačno.

Zato se osobe koje se žele mijenjati i vjeruju u „povratak sebi“ lako hvataju u zamku vječnog spašavanja i osvještavanja drugih, a to im može trošiti veliku količinu energije koja bi dobro došla njima samima.

Kad je riječ o bliskim odnosima – partnerskim ili obiteljskim – u spašavanju i osvještavanju drugih često je prisutan i motiv usmjeren na sebe: „Moraš se promijeniti kako bi onda i meni bilo bolje“ ili na nas: „Moraš se promijeniti kako bi nam svima bilo bolje.“ Tako se sve počinje vrtjeti oko onoga koji se ne mijenja. Njegova „moć ostajanja na istom“ diktira dinamiku odnosa, a to ni za koga nije dobro.

žena sreća plaža

Dvije važne istine koje moramo vidjeti

Ova je dinamika vrlo česta. Danas bujaju razni pravci osobnoga razvoja, informacije iz kvalitetnih i iz sumnjivih izvora posvuda su na internetu i lako je upasti u zamku trošenja energije na podučavanje i osvještavanje drugih. Međutim, kad upadnu u tu zamku spašavanja drugih, ljudi koji se žele mijenjati i vjeruju da je moguće „vratiti sebe“ ili „vratiti se sebi“ ne vide dvije važne istine.

Prva je da promjena gledana iznutra, iz perspektive osobe od koje očekuju promjenu, nije onako laka kako izgleda izvana, a druga je da njihova sreća i zadovoljstvo ne ovise o tome hoće li se bliska osoba promijeniti.

Ako nisu spremni uvidjeti ove dvije istine, oni koji se žele mijenjati i vjeruju da „gubitak sebe“ zbog raznih nesretnih životnih okolnosti nije konačan, ostaju u zamci kucanja na vrata koja se ne otvaraju – trošenja energije na osvještavanje i spašavanje drugoga, ne shvaćajući da su upravo oni ti koji se ne mogu osvijestiti i promijeniti. Osvijestiti i promijeniti se u ovom slučaju znači: pustiti one koji se ne žele mijenjati da se ne mijenjaju.

Prava transformacija

Nekima će to biti poražavajuće: nakon toliko uložene energije ništa se ne mijenja, a neke će to suočiti s golemom tugom: ništa se ne može učiniti, sve je beznadno. Neki će se suočiti s gubitkom: ne mogu više biti u ovom odnosu jer to nije dobro za mene, a neke će to učiniti tolerantnijima: zapravo se i ne mora promijeniti, ta promjena i nije toliko važna.

Taj prijelaz – odustajanje od upiranja u pravcu u kojem ne dolazi do promjene – zapravo je prava transformacija onih koji se žele promijeniti. Osim što im vraća energiju koju su dotad usmjeravali u pravcu u kojemu se promjena nije događala, tim odustajanjem ostvaruju bolji kontakt s realnošću jer se suočavaju s vlastitim granicama, s onime što mogu ili ne mogu učiniti u svijetu kakav jest.

Odustajanje kao duhovni put - pustite da biste dobili

Oni to ne osjećaju i ne vjeruju u to

Odustajanje od spašavanja i mijenjanja drugih, onih koji se ne žele mijenjati, predstavlja kraj ovisnosti o tuđoj promjeni, a prestanak te ovisnosti otvara prostor novoj slobodi. Ljudi se mijenjaju jedino ako u toj promjeni vide nešto bolje za same sebe, pa se mnogi nikad neće htjeti ili pokušati promijeniti zato što jasno ne vide što bi im dobroga to moglo donijeti.

Nikad nisu osjetili ono što ta zamišljena promjena donosi: stabilan osjećaj lakoće, unutarnji mir, koncentriranost na posao... Dobrobiti neke zamišljene promjene su im strane jer nikad nisu takvo što osjetili ili su osjetili samo na trenutke. Ta sfera postojanja u kojoj je sve u redu, kad je sve lakše i bolje, njima je nepoznata. Ona je izvan njihovog iskustva i ne vjeruju da je takvo što moguće.

žena zašto se ne mijenjamo

"Govoriš mi da sa mnom nešto nije u redu"

Kad nekog tko ne želi pogledati u sebe pokušavate potaknuti da se suoči sa samim sobom, iako to činite iz najbolje namjere, ta osoba može to doživjeti kao svojevrsnu agresiju.

Vaša najbolja namjera njemu ili njoj može izgledati kao nešto sasvim drugačije: govoriš mi da sa mnom nešto nije u redu, daješ mi do znanja kako nisam dovoljno dobar/dobra, ne prihvaćaš me kakav/kakva jesam, očekuješ od mene da radim ono što ne želim, misliš kako si bolja/bolji od mene jer ti vidiš ili znaš ono što ja ne vidim ili ne znam...

Tako svojom najboljom namjerom možete postići sasvim suprotan rezultat: osnaživanje obrambene pozicije osobe koja ne dopušta nikakvu promjenu.

Nova sloboda

Dublja promjena je zahtjevna i neki ljudi jednostavno žele ostati na površini. Pogledati dublje u svoje postupke i osvijestiti kako i čime druge povređuju, njima znači suočavanje s osjećajem krivnje, srama, nemoći, a to im je neprihvatljivo iz tko zna kojih razloga, zbog tko zna kakvih situacija iz prošlosti.

Neki ljudi žele samo da ih se pusti na miru kako bi mogli biti onakvi kakvi jesu. Vi samo možete odlučiti kakvu vrstu odnosa s njima, takvima kakvi jesu, zapravo želite. Tako se često događa da oni koji vjeruju kako svaka pozitivna životna promjena počinje iznutra zapnu u odnosu u kojemu s druge strane nema promjene, i to samo zato što stalno računaju na to da će se taj drugi promijeniti, pa će svima biti bolje.

Međutim, prihvaćanjem da se ta osoba neće promijeniti jer ima svoje razloge i svoju motivaciju da ostane ista, sve se mijenja: onima koji unutarnju promjenu njeguju kao vlastitu životnu vrijednost, vraća se energija koju su ulagali u pravcu u kojemu ne mogu ništa postići, a time se otvara i novi prostor slobode zbog odustajanja od ovisnosti o tuđoj promjeni, a oni koji se ne mijenjaju ostaju na sigurnome i nitko više ne remeti najbolji mogući mir koji su oni za sebe mogli zamisliti.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci