Zašto fizičko kažnjavanje djece ne daje rezultate

Iako nas djeca katkada mogu dovesti na rub izdržljivosti iskušavanjem granica, podići ruku na dijete nikad nije ispravno rješenje. Na taj način dijete počinje živjeti u strahu, a istovremeno ne razumije što je pogrešno učinilo i kako to ispraviti. Naučite ga, stoga, pravilima na nježniji način

I mene su roditelji tukli pa mi ništa ne fali

Jeste li i vi čuli ili možda odrasli uz rečenice: batina je izašla iz raja; i mene su roditelji tukli, pa mi ništa ne fali; poneki šamar ne može škoditi? Zajednička karakteristika odraslih osoba koje su u djetinjstvu bile kažnjavane šamarima i batinama je da se toga i kao odrasle osobe odlično sjećaju. Možda im je potrebno vrijeme sjetiti se gdje su bili na ljetovanju prošle godine ili što su kuhali jučer za ručak, ali činjenicu jesu li ih roditelji tukli prije više desetljeća sigurno znaju istog trenutka kad ih pitate.

Različiti oblici tjelesnog kažnjavanja još su, često, jedna od odgojnih mjera. Roditelji, naravno, kažu da djecu ne tuku, već ih „samo“ ponekad „umjereno“ ili „po zasluzi“ udare ili ošamare. Međutim, ovi termini tumače se potpuno subjektivno jer ono što je „umjereno“ i „po zasluzi“ u jednoj obitelji može biti sasvim različito tretirano u drugoj. Također, ne postoji malo i veliko nasilje. Upravo zato, nasiljem se smatraju i šamar i batine.

Postoji mnogo razloga zašto fizičko kažnjavanje ne daje rezultate:

  • Roditelj ovakvim kažnjavanjem poručuje djetetu da je udaranje prihvatljiv način rješavanja problema. Kada dijete vidi da to primjenjuje njegov najveći autoritet, jasno je da će steći toleranciju na takvo ponašanje, izgubiti empatiju prema nasilju u svom okruženju, primijeniti isti model ponašanja među svojim vršnjacima...
  • Stvara se lažni roditeljski autoritet, zasnovan na manipulaciji strahom. Dijete osjeća strah zbog reakcije roditelja i zbog prisutnog fizičkog bola ili osjećaja poniženja pa prestaje s nekim svojim ponašanjem. Međutim, to su kratkoročni efekti jer dijete nije shvatilo razlog zašto je neki postupak loš, niti je razumjelo vaše razloge za takvu kaznu. Poželjno je da vaši odgojni postupci dugoročno djeluju na dijete, odnosno, da ono više ne ponavlja iste pogreške. Tako će se u istoj situaciji - kao kad ste ga nekad kaznili - ponašati drugačije, ali ne zato što se boji vaše kazne, nego zbog toga   što je zaista razumjelo zašto je za njega bolje drugačije ponašanje.
  • U mnogim slučajevima, djeca koja trpe nasilje u djetinjstvu emotivno se vezuju upravo za onog roditelja koji ih kažnjava i tako nauče braniti nasilničko ponašanje. Kad postanu odrasle osobe, zadrže model vezivanja i pronađu nekog drugog nasilnika. Grubo generalizirano rečeno: ako udarate, tučete ili šamarate svoje dijete, riskirate da u budućnosti i samo postane nasilno ili zauvijek ostane nečija žrtva. Zašto? Dijete će prihvatiti onaj način ponašanja koji poznaje, koji ste mu vi prenijeli i kopirat će ga kao vlastiti model. Čak i ako vi ne primjenjujete tjelesno kažnjavanje, trebalo bi vas kao roditelja zanimati kako druge osobe, vaši susjedi, rođaci i prijatelji, odgajaju svoju djecu. To ne činite zato što volite zavirivati u tuđe dvorište, zadirati u nečiju privatnost, nego upravo zbog svojih najsebičnijih, najosobnijih razloga. S obzirom na to da ne poznaju drugačiji način ponašanja, poznato je da djeca koja su žrtve nasilja, kad odrastu, i sama često postaju nasilnici. Tako će, možda, vaše dijete sa susjedovim djetetom sutra poželjeti otići u kino, na ljetovanje, možda će sjediti u istoj klupi, možda će s tom agresivnom osobom vaša kći biti u braku... Drugim riječima, nasilje koje danas trpi neko drugo dijete, sutra može utjecati i na vaše dijete.

Kako drugi roditelji odgajaju svoju djecu?

  • Dijete odrasta s osjećajem krivnje i izrazito lošim mišljenjem o sebi. Vjeruje da je krivo ili da je zaslužilo vašu kaznu jer ste vi „prisiljeni“ udariti ga. Zbog takvog načina kažnjavanja mogu postati traumatizirane, nesigurne osobe koje se boje vas i vaših reakcija. Upravo zato tjelesno kažnjavanje pridonosi razvoju osobnog nezadovoljstva i nesigurnosti. Osim što ugrožava djetetovo zdravlje, integritet i dostojanstvo, takvo kažnjavanje ostavlja posljedice čak i onda kad one vidljive povrede i ožiljci prođu. Gubi se povjerenje i komunikacija, u mnogim slučajevima trajno.

roditelji djeca

Fizičko kažnjavanje = nepoznavanje drugih modela

S druge strane, djecu je neophodno odgajati, postavljati im granice ponašanja i uspostaviti pravu mjeru roditeljskog autoriteta. Postoji puno načina da se djecu usmjeri na poželjno ponašanje, opomene ili kazni, baš kao što postoji puno načina da ih se nagradi ili pohvali. Uostalom, djetetu predškolskog uzrasta svaki vaš povišeni glas, strog pogled, opomena ili preusmjeravanje pažnje dovoljni su da ono promijeni ponašanje.

Objašnjenje

Izrazito je važno da djetetu već u predškolskom uzrastu svaku kaznu objasnite. Kleknite ispred njega i posvetite mu vrijeme. Kada ste u istoj fizičkoj ravni, dijete nije prinuđeno gledati sa strahom u visinu, u vas koji nešto vičete ili prijetite, lica izobličenog grimasom i s prijetećom gestikulacijom. Povjerenje, ljubav, razumijevanje i, prije svega, razgovor trebali bi biti osnovni načini odgoja djece.

Druge kazne

Fizičko kažnjavanje zaista nema pozitivne posljedice. Što vam onda preostaje? Postoje načini kojima ćete postići određeno ponašanje djeteta, a da ga pritom ne povrijedite i ne ponizite. Na primjer, time out podrazumijeva da dijete pošaljete u drugu sobu kako bi razmislilo o svom ponašanju. To je vrijeme odmora i smirivanja, i za vas i za njega. Dok je dijete u svojoj sobi, i vi to vrijeme iskoristite da se smirite, razmislite što je uzrokovalo neko njegovo ponašanje, a time i vašu kaznu. Time out, kao i konstruktivne, tj. uzročno-posljedične kazne, daju efikasne rezultate, a za dijete ne predstavljaju nasilje.

Konstruktivnim kaznama povezujete uzrok i posljedicu da bi dijete zapamtilo kako određeno ponašanje (uzrok) ima svoju posljedicu. Na primjer: u stanu ne dopuštate igru loptom, ali dijete to uporno čini. Opomenite ga i kažite: „Umjesto opomene, sljedeći put ću ti oduzeti loptu“, a onda to sljedeći put i učinite. Tako je svaka kazna u vezi s nekim konkretnim postupkom. Samo zahvaljujući tome što dijete zna koja ga posljedica ubuduće čeka ako ponovi isti „uzrok“, ono može dugoročno promijeniti svoje ponašanje.

Osobno osvještavanje

Preispitajte sebe i svoja uvjerenja. Podsjetite se na to kako su vas vaši roditelji usmjeravali, jesu li vas i kako kažnjavali! Želite li u svom roditeljstvu primijeniti iste te modele ili možda neke sasvim drugačije? Odnosno, jeste li i vi oni koji možda misle, na primjer, da poneka pljuska ili blagi udarac ne mogu naštetiti djetetu?

Kad pomislite: „I mene su moji roditelji tukli, pa što mi fali?“, to je tužna istina da vam, ustvari, fali. Jer, da vas roditelji nisu tukli u djetinjstvu, danas biste bili drugačija osoba. Možda biste imali više samopouzdanja, a time i izraženiji smisao za humor, veći broj prijatelja, opušteniji pristup problemima, a sasvim je sigurno da biste imali i drugačiji odnos prema svojim roditeljima i prema svojoj djeci.

Nemojte zaboraviti da je razmjer između odraslog čovjeka i malog djeteta kao između vas, odrasle osobe prosječne visine, i diva visokog 4 m i teškog 400 kg. Dakle, kad vi tučete svoje dijete, to je isto kao da se pojavi taj div i počne tući vas. Toliko je to nepravedno i nerazmjerno, toliko su vaša moć i snaga veće od djetetove. Zaista, koji bi to vaš postupak bio tako strašan da zaslužite udarce nekoga toliko snažnijeg i moćnijeg od vas? Molim vas, razmislite!

Jelena Holcer

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci