Zašto dopuštamo da nas drugi ograničavaju?

Nitko se ne voli osjećati ograničenim, a opet, tako se lako događa da pristajemo na ograničenja. Na primjer, pristajemo na druženje s prijateljicom koja nas stalno osporava i mora biti u pravu, na vezu u kojoj partner ignorira ili ismijava naše uspjehe, na trpljenje majčinih prodika o tome kako bismo se trebali ponašati... Često zbog tuđih ograničenja pristajemo živjeti polovično i neautentično. Evo kako se izvući iz začaranog kruga ograničenja koja nam nameću drugi i koja mi namećemo drugima

Kad nas netko ograničava, imamo osjećaj da ne možemo biti onakvi kakvi jesmo, nego moramo biti zakinuti; preoblikovati se, uklopiti u nečiji svijet i dio sebe izgubiti.
Ne zvuči dobro. Zašto onda na takva i slična ograničenja pristajemo? Možda bismo trebali postaviti drugačije pitanje – zbog čega ponekad iz nas izvire potreba da ograničimo druge ljude?

Bez povezivanja ne bismo bili ljudi

Naša ličnost i cjelokupno emotivno, mentalno i tjelesno funkcioniranje nastalo je iz povezanosti. Najprije smo bili povezani s majkom u njenom trbuhu, potom s članovima obitelji, pa s djecom u vrtiću, i taj se krug povezanosti, kako smo odrastali, sve više širio. Bez povezivanja s drugima ne samo da ne bismo bili oni koji jesmo, nego, na neki način, ne bismo bili ni ljudi.

Rijetki slučajevi takozvane divlje djece, koja su odrastala uz minimalan kontakt s ljudima ili bez ikakvog kontakta, svjedoče o tome da se bez povezanosti s ljudima ne razlikujemo puno od životinja. Dijete koje je odrastalo s vukovima naučilo je zavijati i hodati četveronoške, a dijete koje je odraslo s psom naučilo je lajati i također hodati četveronoške.

Postali smo oni koji jesmo putem bezbrojnih povezivanja s drugima, od početka života pa sve do sada. I ovakvi kakvi smo sada, zbog raznih iskustava povezivanja, u nekim se dimenzijama odnosa možemo, a u nekim ne možemo povezati s drugima.

Ali se nekad ne možemo povezati...

Isto tako, i drugi se u nekim dimenzijama odnosa mogu, a u nekim ne mogu povezati s nama. Neki se ljudi ne mogu povezati u ljubavi jer su ograničeni sramom od izražavanja ljubavnih osjećaja, a neki se ne mogu povezati u slobodnom dijeljenju ideja i filozofskom istraživanju života jer su ograničeni strahom od toga da će ispasti glupi ili neobrazovani.

Ima ljudi koji se ne mogu povezati s nečijom radošću zbog uspjeha jer se sami osjećaju nedovoljno uspješnima, a neki se, pak, ne mogu povezati u prepričavanju šaljivih anegdota o djeci jer se osjećaju lošim roditeljima.

Nemogućnost povezivanja nije ništa pogrešno. Upravo kao i mogućnost povezivanja, nemogućnost povezivanja rezultat je svih proživljenih iskustava, naročito onih u djetinjstvu, unutar obitelji. Kad se ne možemo dobro povezati s roditeljima, braćom i sestrama, ta nemogućnost povezivanja ostaje u nama i reflektira se i na odnose u odrasloj dobi.

Zašto pristajemo na ograničavanje?

S druge strane, dobra povezanost s drugima ono je kroz što rastemo i što nas čini da se osjećamo dobro, stoga je svakako jedna od najvažnijih smjernica osobnog razvoja upravo to – što bolje, bogatije i raznolikije povezivanje s drugima.

Zato je vrlo zanimljivo sagledati osjećamo li da nas neki odnosi ograničavaju i, s druge strane, osjećamo li ponekad potrebu da nekoga ograničimo. Ako osjećamo da nas netko ograničava, možemo to doživjeti kao frustraciju, pomanjkanje snage ili, slikovito rečeno, kao da nam je nisko nad glavom stakleni strop koji nas onemogućava da budemo onoliko „veliki“ koliki možemo biti.

Kad na to ograničenje pristajemo, onda je to uvijek u ime nečeg što se čini važnijim. Tako se često događa da žena pristaje na partnerovo ograničavanje kako bi zadržala obitelj koja joj pruža osjećaj sigurnosti. Također, u prijateljskom odnosu netko će u ime dugogodišnjeg prijateljstva pristajati na ograničenja koja mu nameće prijatelj, kao i, radi opstanka suradnje, na odnos u kojemu ga njegov suradnik ograničava.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci