Vrijeme je za brisanje suza

Svatko od nas na svoj način podnosi prekid s partnerom, ali problemi s kojima se suočavamo u trenucima samoće od pamtivijeka su isti. Tek kad istinski prebolimo prekid veze, možemo krenuti dalje. Life coach Tatjana Divjak opisala je nekoliko faza koje nužno slijede nakon svakog prekida i kroz koje moramo proći kako bismo vratili samopouzdanje i pronašli nekoga s kim ćemo graditi harmoničan odnos

Nakon šoka bol

Prekid veze, osobito ako smo ostavljeni, a naši osjećaji prema toj osobi i dalje prisutni, može biti iznimno bolna situacija. Toliko bolna da je prirodno da je ne želimo, no ne samo da je ne možemo izbjeći, nego je i mudro da razdoblje boli svjesno proživimo. Tek onda kada tu bol istinski prebolimo, možemo krenuti dalje.

Svaki je prekid težak, a nerijetko nas i iznenadi. Koliko god smo mogli primijetiti da nešto u vezi ne valja, pa možda čak i naznake kraja, često smo iznenađeni odlukom partnera. U šoku smo. Miješaju se osjećaji tuge, ljutnje, kajanja. Nedostaje nam netko na koga smo naviknuli, nedostaju dodiri, poljupci, vrijeme koje smo provodili zajedno. Želimo ga zaboraviti i krenuti dalje, no ne uspijevamo. Stalno razmišljamo o tome kako nas je povrijedio, osobito ako nam nije dao konkretno objašnjenje svoje odluke. Mnogi od nas teško se suočavaju s vlastitom odgovornošću za odluke koje donose i misle da takve stvari ne treba objašnjavati. A vi ste sigurni da bi vam objašnjenje olakšalo bol koju osjećate.

Vjerujete da biste tako mogli nešto naučiti iz svega što vam se dogodilo, kako ne biste ponoviti pogrešku. Bojite se da bi vam se to ponovno moglo dogoditi ako ne budete točno znali gdje ste pogriješili. Tužni ste i zbunjeni. No iako je osjećaj boli nakon gubitka nepodnošljiv i ne želite ga nikad više osjetiti, istodobno ne želite ostati sami.

Važnost tugovanja

Nakon što prebrodimo šok, dolazimo u stanje velike boli. Ali upravo prihvaćanjem činjenice da smo nešto izgubili i da smo tužni, počeli smo važnu fazu u procesu tugovanja nakon emocionalnog gubitka: dopuštamo si osjećaj bespomoćnosti, odustajemo od kontrole i smirujemo svoju potrebu da nešto poduzmemo.

Depresivna faza u kojoj si dajemo vremena da u miru „proradimo“ svoje osjećaje vodi nas dalje u procesu prihvaćanja gubitka. Jedno od tih stanja tugovanja jest i potpuno povlačenje od svijeta jer nas okolina često podsjeća na gubitak. Upravo nam je razdoblje provedeno u osami potrebno za introspekciju i prihvaćanje onog što se prihvatiti mora – da moramo krenuti dalje.

Prirodno je da u tim trenucima odabiremo ona ponašanja i misli koji će nam pomoći da se osjećamo bolje. Važnost tugovanja kao prirodnog procesa koji slijedi nakon gubitka je u tome da nam pomogne da ono što osjećamo (bol) i ono što mislimo potaknuti negativnim osjećajima (misli vezani uz ljutnju, krivnju, samosažaljenje, strah od samoće) dovedemo u stanje mira, a mir ćemo doživjeti kad prihvatimo gubitak.

Ako taj proces traje predugo, možemo se na njega toliko priviknuti da nam postane prihvatljiv i više ne želimo naprijed. Što možete učiniti da bi taj proces trajao upravo onoliko koliko vam je potrebno za zacjeljivanje slomljenog srca?

Ne dopustite da ostanete usredotočeni na bol. Razumljivo je da vam je taj osjećaj nepodnošljiv, no fokusiranjem na bol to stanje samo produljujete. Zamislite da se ozlijedite i da vam poteče krv. Što biste prvo učinili? Vjerojatno biste isprali ranu i stavili flaster. Ranu na srcu peru suze. Pustite ih da poteku, ne gutajte ih. Tugovanje je proces liječenja boli, no ne skidajte flaster i ne kopajte po rani. Osvijestite bol koju osjećate u grudima i dopustite suzama, kad god se pojave, da poteku. Dopustite da budete tužni, dopustite osjetiti tugu zbog gubitka. Taj osjećaj je prirodan i potreban da biste iscijelili dušu. Možda će se pojaviti još poneki osjećaj, ljutnja na primjer. Izbacite i ljutnju, ali ne vezujte se ni uz nju.

Ne podržavajte samosažalijevajuće misli kao što su: meni je do njega stalo i osjećam se slomljenom; zašto me ne voli; tako sam sama; nitko me ne voli; zašto se to baš meni uvijek mora dogoditi; trebala sam... Zamijenite ih pozitivnim mislima tipa: bilo je trenutka kad sam bila nezadovoljna, ali nisam imala snage prekinuti taj odnos; ovako je bolje i sad se trebam suočiti s činjenicom da mi treba vremena za oporavak. Taj proces Esther Hicks u knjizi Zapanjujuća moć emocija naziva „uzvodnim mislima“ jer one vas dižu i, misleći na taj način, osjećat ćete se bolje. Samosažalijevajuće misli zove „nizvodnima“ – zbog njih ćete se osjećati slomljeno i nimalo vam neće pomoći.

Prihvatite činjenicu da ponekad takve situacije nemaju objašnjenja te da tek sada otvarate mogućnost za ispravak svega onog što ste prepoznali kao svoje propuste u netom završenom odnosu. To je dobro vrijeme za introspekciju. Prestanite se ponašati destruktivno. Napravite popis destruktivnih postupaka koje ćete ubuduće izbjegavati.

Pokušajte opraštanjem vratiti mir. Oprostiti ne znači da opravdavate nepravdu ili bol koje su vam nanesene. Opraštanjem prije svega sebi darujete mir. Opraštanje nam pomaže da, bez obzira na okolnosti koje su utjecale na naš život, izaberemo ljubav umjesto straha, suradnju umjesto sukoba. O tome prekrasno piše dr. Gerald G. Jampolsky, potražite njegove knjige o opraštanju. Opraštanje možete naučiti u bilo kojoj životnoj dobi, bez obzira na sustav vjerovanja, bez obzira na to kako su vas odgajali, bez obzira na događaje iz prošlosti koji su vas ograničavali ili usmjerili na bilo koji način.

Budite posebno pažljivi i brižni prema sebi. Čak i ako se pokušate boriti protiv negativnih osjećaja u stilu: mrzim to kako se osjećam i želim da to prestane, to će vas iscrpljivati ako ste neaktivni. Zbog gubitka osjećat ćete se zasigurno iscrpljeni, ali unatoč svemu posvetite se nekoj fizičkoj aktivnosti. Pokrenite se, družite se s prijateljima, vodite brigu o kućnom ljubimcu ili cvijeću. Osjetit ćete kako vas mnogi trebaju. Nije li to lijep osjećaj?

Tatjana Divjak

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci