U potrazi za ocem

Anamarija* s muškarcima neprestano ponavlja isti odnos – odnos pun odbacivanja i poniženja. Uz pomoć psihologinje otkriva kako na taj način zapravo nesvjesno stalno obnavlja bolan odnos s ocem koji ju je napustio. Preuzimajući odgovornost za vlastito samopoštovanje te dopuštajući da zacjeljujuće tugovanje zbog bolnog djetinjstva otpočne Anamarija je otvorila vrata kvalitetnijim vezama

Anamarija ima 38 godina. Odrasla je s majkom, bez oca. Otac je napustio obitelj kada je Anamarija imala samo četiri mjeseca. Njezin najveći problem je manjak samopoštovanja zbog kojeg stalno nalijeće na muškarce koji je odbacuju i ponižavaju. Oni je tretiraju onako kako ona (i ne znajući) tretira samu sebe – bez poštovanja.
Anamarija se prije deset godina rastala i unajmila stan u koji se preselila zajedno sa svojim četverogodišnjim sinom. Nije više mogla podnositi agresivnog supruga koji ju je verbalno i fizički zlostavljao. Anamariji je bilo teško samoj s malim djetetom, ali bilo joj je mnogo lakše nego u braku s takvim suprugom. Nakon godinu dana donekle se emotivno oporavila i počela održavati vezu s kolegom na poslu.
Anamarija se u svojega kolegu jako zaljubila. Točnije, zaljubila se u sliku koju je, fantazirajući o njemu, stvarala u svojoj glavi. U stvarnosti je on prema njoj bio prilično grub. Govorio joj je da je glupa, ismijavao ju je, omalovažavao i odbacivao. S druge strane, sviđalo mu se imati seks s njom. Zato se s vremena na vrijeme ponašao pažljivo, donosio joj čokolade i davao komplimente. Nakon što bi dobio ono što je htio (seks), ponovno bi počela faza grubosti i odbacivanja. Ubrzo je Anamarija shvatila da je on mnogo bolji prema njoj kada ga ignorira i kada mu je fizički nedostupna. Međutim, bila je zaljubljena i nije si mogla pomoći. I dalje mu je dopuštala da joj se približi, stalno se nadajući da će je početi poštovati.
Samopoštovanje
Tražiti od drugih ono što sami sebi nismo u stanju dati je čest problem. Anamarija nije poštovala sebe. Podsvjesno je za sebe mislila da je bezvrijedna i zato je očajnički tražila da je ljubavnik (kolega) počne poštovati, da joj počne podizati, a ne spuštati osjećaj vlastite vrijednosti. Isto je tražila od bivšeg supruga i od dvojice muškaraca s kojima je imala vezu nakon kolege s posla. Godine su prolazile, a Anamarija je s različitim muškarcima stalno imala jedan te isti odnos – odnos pun odbacivanja i poniženja.
Nakon nekoliko razgovora Anamarija je počela shvaćati kako njezin um funkcionira. Njezino pamćenje je poput radara pronalazilo samo lijepe trenutke. Sve njihove ružne riječi i postupke opravdavala je ili jednostavno zanemarivala. Podsvjesno je smatrala da je tako tretiraju zato što ona to zaslužuje pa se na različite načine trudila „postati bolja“. Kada smo došli na temu oca, priča je bila ista. Ona ga je vidjela sedam puta u životu, svaki put na vlastitu inicijativu. Prilazila mu je s radošću i željom da ga upozna. S njegove strane pak nije bilo ni radosti ni želje za upoznavanjem. Ipak, kada je pričala o tim rijetkim susretima s njim, Anamarija je uvijek izvlačila neki detalj koji je tumačila kao njegovu brigu ili pažnju prema njoj. Bilo je jednostavno nevjerojatno kako je Anamarija iz ničega uspijevala stvoriti nešto.
Suočavanje
Trebalo joj je više od godinu dana da smogne hrabrosti suočiti se s ocem kojeg je posljednji put vidjela prije pet godina. Za to smo vrijeme kontinuirano radile na onome što je prema njemu osjećala i što mu je sve željela reći. Emocije i misli su se izmjenjivale u širokoj lepezi – od čežnje i ljubavi do ljutnje i gađenja. „Zašto bih se htjela vidjeti s nekim tko me cijeli život odbacuje?“ pitala se, osjećajući se pritom neizmjerno jadnom. S druge strane, od daljnjih je rođaka čula da joj je otac teško bolestan i da je, ako nešto ne učini, lako moguće da ga više nikada neće vidjeti.
Rekla sam joj: „Dosad si k njemu uvijek išla s očekivanjem, s nadom da će te pitati kako si, da će pokazati pažnju i nježnost prema tebi. Išla si iz dječje pozicije. Sada ga vidiš mnogo realnije. Kada bi ga sada potražila, mislim da ne bi u odnosu na njega bila tako mala i jadna, puna nade da će ti priuštiti mrvicu pažnje. Mislim da sada imaš snage postaviti se prema njemu kao odrasla osoba. Što ti, kao odrasla osoba, misliš o čovjeku koji nikada nije poželio upoznati vlastito dijete? I ti sama imaš dijete pa dobro znaš što to znači.“ Anamarija nije trebala mnogo razmišljati da bi odgovorila: „To je užasno.“
Anamarija je napokon skupila snage da se suoči sa svojim ocem. Susret je ovaj put trajao manje od minute. Rekla mu je da nije bio „nikakav otac“, na što se on okrenuo i otišao. U prvi mah Anamariji je to bilo smiješno. Zar je to bilo ono čega se toliko plašila i što je toliko odgađala? Tugu je osjetila poslije, nakon što je shvatila da sada više nema nikakvog temelja za samozavaravanje. „Ja zaista nemam oca“, shvatila je došavši kući. Tako je počelo zdravo, zacjeljujuće tugovanje. Izgubila je nešto što nikada nije ni imala i napokon se počela miriti s tim.
Nedavno je Anamarija upoznala muškarca sasvim drukčijeg od dosadašnjih. Kada sam je pitala bi li joj se takav muškarac svidio prije godinu dana, odgovorila je da ga ne bi ni primijetila. Kada sam je pitala zašto, odgovorila je: „Pa, nekako je... previše dobar. Ne bi me ništa vuklo k njemu, ne znam kako da to objasnim.“ Ono što je Anamariju „vuklo“ prema muškarcima koji su je tretirali loše bilo je odbacivanje. Kada bi joj netko prestao odgovarati na poruke i počeo je omalovažavati, ona bi poludjela za njim. Na svu sreću, iako je ništa takvo nije vuklo prema njezinu novom partneru, s njim se osjećala „tako normalno i opušteno“. Malo po malo navikava se na to da je netko tretira s nježnošću i pažnjom. To je za nju novo iskustvo u kojem sve više uživa.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci