Svijet kakav bi trebao biti

Ako od sebe uvijek zahtijevate da objektivno sagledate situaciju koja vas muči, vjerojatno zaobilazite osjećaje. No zajedno s njima možete zaobići i stvarni život i pravo da imate stav i mišljenje o događajima koji vas se tiču. Osjećaji nam zapravo pomažu da donesemo ispravne odluke

Suzana* ima 38 godina i živi u Zagrebu sa suprugom i posvojenim četverogodišnjim sinom. Radi kao sutkinja, a slobodno vrijeme provodi obrađujući vrt. Sumnja da je suprug vara i već dugo nije sigurna što osjeća prema njemu. Željela bi se razvesti, ali se boji osude okoline i ne zna što učiniti pa je došla po „objektivno mišljenje“.

Treba mi vaš objektivan pogled

Moj prvi dojam o Suzani bio je da je vrlo pristojna i poprilično ukočena. Sjela je na stolac čvrsto držeći u rukama svoju torbu i promatrajući me pomalo iskosa, kao da procjenjuje hoću li uspjeti riješiti neku vrlo kompliciranu zagonetku. I sama sam se uz nju počela osjećati pomalo ukočeno pa sam, da razbijem nelagodu, počela pričati kako je većini ljudi teško otvoriti se nepoznatoj osobi. Malo-pomalo, atmosfera je postajala ležernija i Suzana mi je prepričala svoj problem u vezi supruga i rekla: „Treba mi samo vaš objektivan pogled, ništa više.“

Nasmijala sam se i rekla da je to „samo“ možda nemoguće i upitala je: „Trudite li se često sagledati stvari objektivno?“ „Naravno“, odvratila je. „To mi je posao. Kada sam na sudu, svaki predmet moram sagledati iz mnogo različitih kutova.“ „Funkcionirate li tako i u privatnom životu? Pitate li se često što bi bilo ispravno učiniti“, upitala sam. „Da“, odvratila je ona. „I opet mi se događa da, nakon dugog razmišljanja što je ispravno ili objektivno, na kraju ipak napravim nešto čime nisam zadovoljna.“ Kada sam je pitala kako se osjeća dok stalno zauzima taj „objektivni pogled“, uzdahnula je, stavila ruku na prsa i rekla kako joj je to prilično naporno. Međutim, odmah potom slegnula je ramenima i rekla: „Što se mora nije teško.“

Što ako objektivno ne postoji?

Trebalo mi je dosta vremena da se probijem kroz Suzanine obrane i dam joj do znanja kako joj smije biti teško, da je stalno zauzimanje objektivnog stajališta sprečava u tome da osjeća kako joj je trenutačno u životu. Čim smo došli do toga kako se osjeća, počela je rasprava o tome na što bi svijet sličio kada bi bilo dopušteno da svatko bude subjektivan i provodi svoju volju. Na to sam slegnula ramenima i rekla da mislim kako je, naposljetku, svatko subjektivan i da samo zamišlja kako je objektivan.

„Kako to mislite?“ namrštila se ona. „Što ako objektivno ne postoji?“ upitala sam. „Kako biste se onda osjećali?“ Ostala je zbunjena. „Ne znam“, odgovorila je. „Možda bismo bili zbunjeni?“ upitala sam. „Pa, da... bila bih zbunjena. I bilo bi me strah... ne znam zašto... I bilo bi mi teško“, rekla je ona, ponovno stavivši ruku na prsa. „To je kao da se nemam za što uhvatiti... kao da je život kaos.“

Očev utjecaj

Kada smo ušli malo dublje u Suzaninu životnu priču, saznala sam da je imala vrlo stroge oca i majku, koja je pokraj njega bila neprimjetna, kao sjena. On je bio iznimno cijenjen liječnik i vrlo hladan i okrutan otac. Suzana je bila svjesna da je njezina karijera dijelom bila motivirana njezinom obiteljskom dinamikom, jer je u djetinjstvu stalno imala osjećaj kako joj je nanesena velika nepravda pa je često maštala o tome da sudi svom ocu i otpravlja ga u zatvor. Međutim, iako je njezin otac davno preminuo, a ona postala sutkinja, njegov utjecaj na nju i dalje je bio snažan.

„Dakle, vaš se otac uvijek postavljao kao da sve radi ispravno“, rekla sam. „I vi danas imate snažnu potrebu sve sagledati objektivno i uvijek donijeti ispravnu odluku.“ „Tako je“, odvratila je ona. „Mislite da je to zbog njega?“ „Među ostalim... Stvar je u tome što ispravnog zapravo nema. To ispravno naučeno je od roditelja – oni su nas kao djecu učili što je dobro, a što loše, što je ispravno, a što pogrešno. Radili su to iz svoje subjektivne perspektive, pa je tako vaš otac smatrao da je ispravna odgojna metoda namlatiti vas jer vam je slučajno na pod pao tanjur s juhom.“ „Da, to je besmisleno“, rekla je ona. „Iskaljivao se na meni i nakon toga nije osjećao baš nikakvu grižnju savjesti, jer je to iz njegove perspektive bilo sasvim ispravno.“

Vrijednost emocija

„Sada, kao odrasla osoba, sami odlučujete što je ispravno i preuzimate odgovornost za posljedice“, rekla sam. „A za to je potrebna hrabrost.“ Trebalo nam je neko vrijeme dok Suzana nije shvatila kako je njezino stalno zauzimanje objektivnog pogleda sprečava u tome da osvijesti i vrednuje svoju subjektivnu perspektivu koja proizlazi iz njezinih emocija.

Tek nakon toga mogle smo krenuti u razmatranje problema s njezinim suprugom za kojeg se ispostavilo da je ne vara, nego se ohladio i distancirao jer je nju doživljavao hladnom i distanciranom. Nakon mnogo razgovora i obostrane želje za povezivanjem, Suzana i njezin suprug počeli su dopuštati svojoj emotivnoj subjektivnosti da ih preplavi i smekša pa su ponovno počeli uživati u druženju sa sinom.

Svijet kakav bi trebao biti

Otkako je prestala vjerovati u postojanje nečeg što je apsolutno, ispravno i objektivno, Suzanin pogled na život u potpunosti se promijenio. Više nije bila toliko ogorčena zbog toga što svijet nije „onakav kakav bi trebao biti“ i zato što se ljudi ne ponašaju „onako kako bi se trebali ponašati“. Shvatila je da svatko djeluje iz svog subjektivnog unutarnjeg svijeta, što joj je otvorilo jedan dublji pogled na ljude koji je obogatio i njezin profesionalni život.

„Sada mi se ovaj svijet čini nekako složeniji... ali i zanimljiviji“, rekla je prilikom našeg posljednjeg susreta. „Otkako u glavi nemam tog promatrača koji stalno procjenjuje je li to što radim ispravno, osjećam se mnogo slobodnije. Kao da napokon imam pravo biti ja.“

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci