Strah od pogreške

Irena je apsolventica ekonomije koja je potražila pomoć jer se već godinu dana osjeća pasivno i besciljno. Ne uči joj se, smatra da je pri odabiru studija pogriješila i pomisao na rad u struci joj se ne sviđa. Nemirna je i opterećena brigom da se njoj ili nekom od njezinih bližnjih ne dogodi nešto loše. Želi se opustiti, razviti samopouzdanje i prestati se bojati budućnosti.

Opasni izbori

Irena neprestano ima glavu punu misli, što je strašno iscrpljuje. Njezine misli uglavnom se vrte oko istog problema. Stalno se pita: Što je ispravno, a što pogrešno? Vjeruje da u svakom trenutku postoji „pravi“ i „krivi“ odabir, s tim da „pravi“ vodi u svijetlu, a „krivi“ u tamnu budućnost. Na primjer, ako ode van i ponese crvene rukavice, a ne plave, može se dogoditi da sretne poznanika koji će joj reći da on ima slične rukavice i zbog toga će se u razgovoru s njom zadržati minutu dulje. Upravo u toj minuti može se dogoditi da sleti automobil s obližnje ceste i usmrti ih.

U ovom scenariju crvene rukavice su, dakle, „krivi“ odabir. Ali, naravno, Irena nema sposobnost proricanja budućnosti i taj se loš scenarij odigrao samo u njezinoj glavi. Da stvar bude gora, Irenina imaginacija je tako snažna da ona, čim joj se u glavi odvrti jedan takav katastrofičan film, uistinu ostane u strahu. A zatim se pojavljuje dodatan problem – uvjerenje da takvim mislima i osjećajima zaista i privlači takve događaje u život.

Nepogrešivi um

Prema Ireninu mišljenju, svatko od nas ima svoj „pravi put“ i kako bi bio sretan i zadovoljan, treba ga pronaći i slijediti. Taj pravi put je neka vrsta životne misije, nešto za čim duša pojedinca čezne, jer je na to predodređena još prije rođenja. Kada čovjek živi taj svoj pravi put, onda mu sve ide od ruke, život je lak i stvarnost mu kreće u susret. Budući da Ireni njezin život nije nimalo lak i da joj stvarnost ne kreće u susret, smatra da stalno radi nešto krivo.

Upitala sam je: „A što ako za svakog od nas postoji više pravih puteva?“ Na trenutak je ostala zbunjena. Ta mogućnost joj se nije svidjela jer je to značilo da postoji mogućnost izbora, a samim time i mogućnost pogreške. Odgovorila je da je neki od tih puteva sigurno bolji od ostalih, što znači da je upravo taj „pravi“, a ostali su „krivi“. Upitala sam je: „A što ako nema unaprijed zadanog puta, već ga mi kreiramo svojim izborima?“ Ta ju je pak mogućnost silno plašila. „Ako je tako“, odgovorila je, „onda je stvarnost kaotična i mogućnost pogreške golema“.

Dok sam je slušala kako priča, pitala sam se otkud joj tako oštra podjela na ispravno i pogrešno. Stekla sam dojam da je imala jako stroge roditelje koji su joj stalno govorili „to je pravo“ ili „to je krivo“. Ostala sam zbunjena kada je rekla da ih smatra prilično popustljivima. Nešto poslije usput je spomenula kako njezin otac „uvijek mora biti u pravu“. Raspričale smo se o odnosu nje i njezina oca iz čega se pokazalo da je ona uvijek imala potrebu udovoljavati njegovim željama. Zapravo, nagađala je njegove želje kako bi ih ispunila. Na taj način je izbjegavala raditi izbore i prepuštala svoje odluke u njegove ruke. Na kraju krajeva, tko ne bi svoje izbore prepustio nekome tko je „uvijek u pravu“? Pa to znači biti nepogrešiv!

Slično je bilo i s Ireninim izborom fakulteta. Otac joj je po struci ekonomist i Irena se, nakon završetka srednje škole, odlučila za ekonomiju. Zašto? Jer nije znala što bi upisala, a otac joj je predložio: „Možda ekonomija?“ Irena je zaključila da će tako biti najbolje. Sada, kao apsolventica, ne zna čiji je to zapravo bio izbor – njezin ili očev? Otac je ni na što nije prisiljavao ili nagovarao, ali činilo joj se da bi mu, kada bi upisala ekonomiju, bilo drago. I bilo mu je drago, ponosio se njome.

Promjena perspektive

Irena je, tragajući za sobom, zapravo stalno tragala za nekim duhovnim učiteljem koji bi joj pokazao „pravu stvarnost“. Svoju vlastitu stvarnost nije dovoljno poštovala, jer je u potrazi za tom „ispravnom stvarnošću“ (koja je, u svom korijenu, bila očeva) sasvim izgubila kontakt sa sobom. Kada smo se dublje upoznale, stekla sam dojam da traži izgubljeni dio sebe u nekom drugom. I to je, metaforički rečeno, zaista i bilo tako. Smatrala je da netko duhovno uzvišeniji od nje ima ključ, formulu za njezino stanje sreće. Na njoj je samo da se uklopi. Da postane dio te, tuđe, formule. Osim što je tužno, to je na svu sreću i nemoguće.

Bitan pomak dogodio se kada je shvatila da su „ispravno“ i „pogrešno“ subjektivne, a ne objektivne kategorije. Ono što je jednoj osobi ispravno, drugoj nije. Ono što je jednoj osobi pogrešno, drugoj nije. Iako joj je to bilo teško, suočila se s tim da mora sama odrediti što je za njezin život dobro, a što loše i što je, prema njezinu mišljenju, ispravno, a što pogrešno. To mijenjanje fokusa donijelo joj je neku vrstu iscjeljujućeg razočaranja. Shvatila je da nitko drugi nije vlasnik njezine sreće i sve je manje sklona tražiti rješenja u tuđim životnim perspektivama.

Taj se proces odvija polako jer je cijeli život navikla tražiti sreću u formulama koje joj nude drugi. Malo po malo razvija se u osobu koja stoji iza svojih odluka i pogrešaka. Svjesna je da će, tek nakon što počne raditi vlastite izbore, smoći hrabrosti za stvaranje vizije budućnosti koja joj se sviđa i prema kojoj želi ići, jer je njezina.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci