Što sve radimo da ne bismo ispali loši?

Mnogi će od nas reći da im nije stalo do mišljenja drugih ljudi, no podsvjesno, svi ćemo prema određenim ljudima pokušati biti ‘dobri’, čak i ako pritom prelazimo preko vlastitih granica. Otkrijte koji se osjećaji kriju u potrebi da udovoljimo drugima

Želim...

Ako počnemo razmišljati o onome što nas motivira ili navodi na neko ponašanje, najprije će nam pasti na pamet neki određeni ciljevi i želje. Na primjer: „želim se zabaviti, pa ću pozvati prijateljicu u kino“ ili „želim se odmoriti, pa ću za vikend otići na more“. No, tu je i jedan skriveni motivator koji struji u podlozi naših ponašanja i koji nam može znatno zakomplicirati život. Taj skriveni motivator je slika o sebi.
Da bi stvari postale jasnije, na trenutak zastanite i zapitajte se što sve radite da u nečijim očima ne biste ispali loši. Sjetite se prijateljice, majke, partnera...

Možda zovete prijateljicu na ljetovanje iako biste radije išli sami. Možda slušate majčino jadanje iako vas to opterećuje. Možda odrađujete neke kućanske poslove umjesto supruga iako smatrate da to nije fer.

Potisnuti osjećaji

Sve što činite da netko drugi ne bi pomislio kako ste vi loša osoba kontrolirano je jednom neugodnom mješavinom potisnutih osjećaja. U te potisnute osjećaje utis­nuta je snažna poruka: loša sam. Kada ne bi bilo tih potisnutih osjećaja, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Pronašli biste način i objasnili prijateljici zbog čega želite ljetovati bez nje, majci biste priznali da vam je naporna i da biste radije razgovarali o nečemu drugom, a partneru biste rekli kako nije u redu da uz posao još puno radite i po kući.

Da nema tih potisnutih osjećaja, prijateljičino, majčino ili suprugovo negodovanje ili miš­ljenje da ste ovakva ili onakva osoba ne bi vas naročito pogodilo. Prihvatili biste to da u njihovim očima niste i ne možete biti savršeni i život bi išao dalje. No taj loš osjećaj ili osjećaj koji se budi kada vidite da ste u nečijim očima loši može biti toliko neugodan da ga pod svaku cijenu instinktivno želite izbjeći. A to izbjegavanje vodi nagađanju tuđih želja i udovoljavanju drugima – samo da u njihovim očima ne biste ispali loši.

U očima drugih

Kada smo bili djeca, bilo nam je, htjeli-ne htjeli, jako važno da u očima svojih roditelja (a naročito u očima majke koju smo povezivali s izvorom hrane i sigurnosti) budemo dobri. To je sasvim logično jer smo bili potpuno ovisni o njima, bez njih nismo mogli preživjeti. Jednako tako, podjela na dobro i loše ponašanje neizbježan je dio odgoja i svatko od nas je, upravo na temelju roditeljske vike, ignoriranja ili ukora, naučio da je neko ponašanje loše i ako se budemo tako ponašali, nećemo biti prihvaćeni.

Kasnije se u životu prestajemo toliko ogledati u očima roditelja, a počinjemo se ogledati u očima društva. Imamo osjećaj da moramo biti dobri u očima šefa, prijateljice, partnera jer pomisao da smo u njihovim očima loši ponovno izaziva onaj isti osjećaj koji smo imali kao dijete. Taj osjećaj koji u formi tvrdnje glasi „ja sam loša“ puno je teži i neugodniji ako smo kao djeca zbog želje svojih roditelja morali zadovoljavati visoke kriterije „dobrote“ i ako smo, kada smo bili „loši“, bili grubo odbačeni, napušteni ili ukoreni.

Kao da je u meni neka magla

Osjećaj da nešto s nama nije u redu vrlo je uvjerljiv jer kada smo od roditelja dobivali poruku da smo loši, u svojoj dječjoj otvorenosti potpuno smo im vjerovali. Zato i kao odrasli, kada primijetimo ili pomislimo da netko tko nam je zbog nekog razloga važan ne misli dobro o nama, budi se taj loš osjećaj i uvjerenje da je istinit – kako zaista jesmo loši i da to hitno moramo promijeniti.

Taj je osjećaj često teško opisati. Netko će ga opisati „kao da je u meni neka magla“, netko „kao da mi je u prsima neki crni grumen“, a netko „kao da sam cijeli siv“. Svatko se u svojoj obitelji, kada je bio ocijenjen lošim, osjećao drugačije. Netko je bio okrivljen, netko ignoriran, netko ukoren... Zato je kod svakoga drugačija ta mješavina potisnutih osjećaja koju možemo izraziti tvrdnjom „ja sam loš“ ili „ja sam loša“.

Neugodan osjećaj

Kada se taj osjećaj pojavi, umjesto da ga odmah uklonite nekim postupkom koji dokazuje da ste vi zapravo dobri, pokušajte neko vrijeme ostati s tim osjećajem da ste loši. Upijte ga, prepustite mu se. Taj je osjećaj inače odbačen, stalno mu automatski šaljete poruku da ne smije postojati i zato je tako težak i neugodan.
Ako si dopustite taj neugodan osjećaj i utonete u njega, uskoro će vam postati jasno da je događaj koji ga je izvukao na površinu bio zapravo samo okidač.

Na primjer, ako vas poznanica nije pozvala na proslavu rođendana i vi zaključite da vas nije pozvala jer ste joj nedovoljno važni ili vrijedni, taj događaj je okidač. Ako je osjećaj koji se zbog toga javio vrlo snažan, izvire negdje iz dubine i osjećate se duboko povrijeđenima, to je znak da su se probudili potisnuti osjećaji iz djetinjstva iz kojih izvire poruka „loša sam“.

Manje ovisni o onome kako vas doživljavaju drugi

Kada si dopustite taj osjećaj, on neće automatski nestati, nego će se još malo zadržati. To znači da će emotivna neugoda potrajati, a to nije ono što biste inače sebi poželjeli. Prirodno je izbjegavati neugodne osjećaje i težiti ugodnim, ali upravo zato ti neugodni osjećaji ostaju neprepoznati i nedoživljeni. A oni osjećaji koji su odbačeni teže preuzeti kontrolu. Loš osjećaj vas tjera da pred drugima održavate sliku o sebi kao dobrima.

Prihvaćanje i doživljavanje lošeg osjećaja je proces. Kada ga primijetite, pustite ga neka traje. Ponekad će taj osjećaj trajati pola sata, a nekad i nekoliko dana. Uvijek će na kraju proći, makar vam se ponekad činilo da će potrajati vječno. Svaki put kada prođe, a da ga niste gušili dokazujući drugima da ste dobri, onaj vaš „loš“ dio bit će integriran, a vi ćete postati mnogo manje ovisni o onome kakvima vas doživljavaju drugi.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci