Sreća nadohvat ruke

Neprestano tražeći ispunjenje u vanjskim stvarima, u vezi, poslu ili djetetu, piše TOMICA ŠĆAVINA, ostajemo razočarani jer sreća i punoća za kojima tragamo kriju se unutra, u otkrivanju vlastite svrhe i vrijednosti

Lidija ima 35 godina, živi sa suprugom u Zagrebu i bavi se pilatesom i shiatsu masažom. Potražila je pomoć jer želi imati dijete, ali ne može zatrudnjeti. Vjeruje kako u sebi ima emotivne blokade koje je sprječavaju da postane majka.

Dala sam joj do znanja kako joj ne mogu pomoći da zatrudni, ali joj mogu pomoći da se bolje nosi sa svojom trenutačnom situacijom. Osim toga, predložila sam joj da u zajedničkom radu otkrijemo zašto se drži majčinstva kao jedinog mogućeg izvora sreće i zadovoljstva.

U prvom razgovoru otkrila sam da je izrazito sklona idealiziranju. O majčinstvu je pričala kao o nekom blaženom, rajskom stanju u kojem će ona napokon biti ona. Bila je uvjerena da će ju bezuvjetna ljubav koju će osjećati u odnosu s djetetom napokon učiniti sretnom i ispunjenom. Pitala sam je nedostaje li joj taj osjećaj sreće i ispunjenja već dugo, na što je potvrdno kimnula glavom i odgovorila: "Cijeli život."

Postoji nekoliko tipičnih "idealnih stanja" prema kojima najčešće stremimo: idealna veza, idealan posao i idealna obitelj. Nazivam ih "idealnim" zato što ono što nas privlači nije sam cilj (veza, posao, obitelj) već stanje u kojem zamišljamo da ćemo biti kada taj cilj postignemo. To stanje mogli bismo opisati kao kombinaciju ispunjenja, smisla, mira i sreće.

Tri svjetlucave zamke

Lidija je upala u sve tri zamke: vjerovala je u idealnu vezu, idealan posao i idealnu obitelj. Najprije je bila uvjerena da će u željenom "idealnom stanju" biti kada bude u sretnoj vezi. I zaista, nakon što je upoznala sadašnjeg supruga, bila je uvjerena da je njihova ljubav smisao njezina života. Međutim, nakon nekog vremena počela je osjećati da joj nešto fali pa se počela pitati je li to zaista "prava ljubav" ili bi trebala krenuti u potragu za nekim drugim.

Sumnja u vezu joj je postala neka vrsta konstante. Stalno je osjećala da joj "nešto fali". Pitala sam je osjeća li da joj "nešto fali" i kada je sama. Kimnula je glavom i nakon nekog vremena shvatila da nije problem u vezi, već u njezinim očekivanjima da joj partner pruži ono što nije u stanju pružiti samoj sebi: osjećaj svrhe i ispunjenosti.

Sljedeća zamka u koju je Lidija upala bio je "idealan posao". Do svoje trideset i druge godine radila je dosadan posao u pravosuđu. Pravo je nikada nije zanimalo, ali strogi otac (odvjetnik) natjerao ju je da krene njegovim stopama. Oko tridesete je počela tragati za onim što je zaista u životu zanima, pa je krenula na edukaciju iz pilatesa i shiatsu masaže. Vjerovala je u ono što Indijci nazivaju dharmom ili životnom misijom. U trideset i četvrtoj otvorila je vlastiti obrt i danas radi ono što zaista voli. Međutim, nakon posla ponekad je iscrpljena, ljudi su joj naporni... Sve u svemu, nije sretna i ispunjena kao što je očekivala da će biti.

Dakle, Lidija je shvatila da njezina formula za sreću nije ni u vezi ni u poslu. Naravno, draže joj je biti u sretnom braku i baviti se shiatsuom i pilatesom nego biti sama i raditi u pravosuđu, međutim "idealno stanje" joj je opet izmaklo. Točnije, opet se preselilo dalje u budućnost, u ideju o majčinstvu.

Iz fantazije u realnost

Objasnila sam Lidiji da je težnja k "idealnom stanju" neka vrsta lažnog izbavljenja. Kada nam se sadašnjost ne čini baš sjajnom, uvijek se možemo zakvačiti za sliku sjajne budućnosti. Međutim, ti svjetlucavi ciljevi zapravo su kradljivci sreće. Zbog toga što oni tamo negdje sjaje, čovjek je zakinut za svoj sjaj tu gdje jest.

Takva fiksacija je neka vrsta udice za pecanje samog sebe. To je kao da smo lansirali dio svoje životne energije u sliku budućnosti i zatim stremimo prema toj životnoj energiji jer nam nedostaje. A kad se zaista upecamo, kada ostvarimo cilj, slijedi razočaranje. Jer, ni dijete, ni posao, ni veza ne oslobađaju nas od samih sebe. Točnije, od onog dijela sebe koji treba izbavljenje.

Nakon nekoliko dolazaka Lidija je shvatila da majčinstvo ne bi bilo rješenje njezina problema, već samo još jedno u nizu razočaranja. Mada bi vjerojatno bila divna majka, ubrzo bi shvatila da ni to nije "idealno stanje" kojemu je oduvijek težila. Kada je shvatila da "idealno stanje" zapravo ne postoji, Lidija se silno rastužila.

Shvatila je da je stalno željela živjeti u svijetu koji je ljepši i bolji nego što to ovaj svijet, u realnosti, jest. Majčinstvo je bilo samo još jedna od tih "idealiziranih slika" svijeta. U toj njezinoj fiks ideji nije bilo ni porođajne boli, ni neprospavanih noći, ni majčinske zabrinutosti. Sve što je željela bili su sretni trenuci s djetetom ispunjeni bezuvjetnom ljubavlju.

Realniji pogled na majčinstvo

Okorjelom idealistu jako je teško prihvatiti da je svijet "takav kakav jest". Nakon što su Lidijini ideali vezani uz partnerstvo, posao i majčinstvo pali, morala se suočiti s velikom količinom tuge koju je nosila u sebi. Tek nakon što je isplakala sva svoja velika očekivanja, bila je spremna sagledati majčinstvo puno realnije. Uz moju pomoć, prestala je u tome tražiti spas, fantazirajući o "idealnom stanju" koje bi joj majčinstvo donijelo i počela se sve više orijentirati na podizanje kvalitete življenja u sadašnjosti.

Ljubav koju je namijenila djetetu odlučila je dati sebi. Počela se njegovati, cijeniti svoje osjećaje i poštovati svoju potrebu za vremenom provedenim u samoći. Malo po malo, Lidijina svakodnevica postajala je sve više nalik "idealnom stanju" kojemu je težila. Naravno, ne u potpunosti, jer "idealno stanje" je ipak idealizirano, a ne realno. Međutim, sadašnjost joj je postala tako dobra da više nema baš nikakvu fiksaciju na majčinstvo. "Dogodi li se, super", pri jednom od naših zadnjih susreta mi je rekla Lidija, "a ako se ne dogodi, imat ću vremena za toliko drugih zanimljivih stvari u životu."

Tomica Šćavina, psihologinja i spisateljica

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci