Snaga prihvaćanja

Katkad jednostavno ne želimo sagledati stvarnost jer nam ju je teško prihvatiti. No za to ima lijeka: priznajte si kako se osjećate i preuzmite odgovornost za sebe, umjesto da mijenjate druge. Imat ćete više energije za promjene u vlastitom životu

Neke stvari nije lako prihvatiti. Na globalnom planu – ratovi, glad, kriminal. Na individualnom planu – mržnja, sebičnost, oholost. Kada bismo krenuli nabrajati, lista bi bila jako duga. Poznata molitva Sioux Indijanaca glasi: Bože, daj mi mirnoću da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti i daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugog.
Koliko god lijepa molitva bila, za stjecanje mudrosti zasigurno nije dovoljna. Kako bismo uljepšali stvarnost, često smo skloni zatvoriti oči da bismo iza sklopljenih kapaka lakše stvorili neku svoju predodžbu o realnosti. Vjerojatno ste puno puta čuli izjavu: „Ma, nije on takav“ ili „Promijenit će se“. No on nikako da se promijeni ili da pokaže svoje „pravo lice“. Mada ima i muškaraca koji u partnerskim odnosima ignoriraju stvarnost, žene su u tome pravi stručnjaci.
Uporna nada da će stvari funkcionirati bolje nego jučer često se temelji na dubokom osjećaju krivne. Stalno preispitivanje: „Što činim krivo? Gdje sam pogriješila?“ stvara osjećaj bespomoćnosti i ruši samopoštovanje. Iluzije tipa: „On zapravo nije takav“ ili „Promijenit će se“ ne govore o dobroti osobe koja tako razmišlja, već upravo suprotno – o naivnosti i tvdoglavosti temeljenoj na osjećaju krivnje i vlastite manjkavosti.
Preuzimajući na sebe ulogu žrtve, velik broj žena tone sve dublje u svoju slabost. Biti žrtva nije uzvišeno. O nije pokazatelj dobrote. To je pokazatelj nemogućnosti učenja na vlastitim pogreškama zbog čega u očima onih koji se prema njima ponašaju loše često ispadaju glupe. U osnovi, cijeli taj obrazac, naravno, nema puno veze s inteligencijom. Ono s čim ima veze je nemogućnost prihvaćanja, odbijanje jasnog sagledavanja kako stvari stoje i stalno projiciranje želje da bude drukčije, bolje.

Potvrda postojanja

Svatko od nas ima pravo slobodnog izbora. Ako netko odabire biti loš, to je njegov izbor i treba ga poštovati. I „loš dio“ osobe treba prihvaćanje, svojevrsnu potvrdu postojanja. Često se događa da se žene uporno ponašaju dobro prema muškarcima koji se prema njima ponašaju loše. Zašto? Zato što i njihova dobrota treba potvrdu postojanja.
Prihvatiti da netko nije bolji od onoga kakvim se svojim ponašanjem prikazuje i da su, bez obzira na lijepe osobine (svatko ih ima), loše strane i dalje tu, znači na neki način dignuti ruke. Željeti nekog promijeniti znači željeti ga kontrolirati. Dignuti ruke u ovom kontekstu znači otvoriti oči i pustiti da stvari idu svojim tijekom. Kada ne trošimo energiju na pronalaženje načina s pomoću kojih bismo nekog učinili (za njegovo dobro, ali po svojim mjerilima) „boljim“, imamo više energije za sebe i za kontrolu nad vlastitim životom.
Ako ste skloni samookrivljavanju, lako ćete naći (ili izmisliti) nešto što krivo radite i što treba popraviti kako bi „sve funkcioniralo kako treba“. Istina je, naravno, ako ste dugo s muškarcem s kojim niste sretni, da nešto radite krivo. Ali vrlo je moguće da je krivo upravo to što sve interpretirate kroz prizmu samookrivljavanja. Dignuti ruke od takvih interpretacija značilo bi priznati vlastitu nemoć, prihvatiti poraz, priznati da ga ne možete promijeniti. No pitanje je tko bi zapravo tu bio poražen. Vi ili onaj dio vas koji vam i tako zagorčava život? Dići ruke od mijenjanja nekoga tko se ne želi promijeniti zapravo znači dići ruke od onog dijela sebe koji je možda mislio da može plivati kontra struje. Doduše, i to je put kojim se može, ali pod koju cijenu? Pod cijenu narušavanja vlastitih osjećaja, a često i zdravlja. Oni koji misle da slušaju srce dok uporno ostaju u nesretnoj vezi zapravo čine suprotno – zanemaruju svoje osjećaje i popuštaju svojoj vezanosti, strahu od samoće ili osjećaju nemoći. Kad bi se ravnali prema svojim autentičnim osjećajima, tga bi ih navela da odtuguju, a ljutnja da se konfrontiraju ili odu.

Krivnja i odgovornost

Odgovornost za vlastite postupke često se brka s osjećajem krivnje. A odgovornost svakoga od nas je zapravo osloboditi se osjećaja krivnje. Odgovornost uključuje dijalog, govor, reagiranje na posljedice svojih djela. Biti odgovoran znači odgovarati za svoje ponašanje pred vlastitom savješću. Kompleks krivnje radi upravo suprotno: umanjuje osjećaj odgovornosti – i svoje i tuđe. Tipična je situacija da žena kroz ulogu žrtve i prizmu kompleksa krivnje stalno pronalazi opravdanje za ponašanje muškarca koje doživljava nepravednim. Čekajući da se on osvijesti i „napokon shvati“ ili očekujući od svemira (boga, spasitelja ili slično) da je nagradi za to što je „dobra“, zapravo ne dočeka ni jedno ni drugo. Plivanje protiv struje nikog ne usrećuje. Ono što funkcionira je nadilaženje cijele situacije, nedodirljivost za energiju za koju biste najradije da je nema. Ali bitno je prije svega prihvatiti da ona postoji takva kakva jest u obliku u kakvom jest. Bilo da je u pitanju manipulativno, sebično ili neko treće ponašanje, važno je prihvatiti da je osoba takva kakvom se pokazuje.
Nakon tog temeljnog prihvaćanja možemo puno jasnije sagledati žalimo li imati veze s takvim energijama. Izbor je uvijek na nama.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci