Skriveni otpori

Dora ima 45 godina, živi u Karlovcu sa suprugom, petnaestogodišnjom kćeri i desetogodišnjim sinom. Pomoć je potražila jer se našla u velikoj životnoj krizi. Nedavno je izgubila posao asistentice direktora u jednoj velikoj tvrtki, a suprug joj je najavio rastavu braka

Sve mi se srušilo

Prva Dorina rečenica bila je: „Stvarno mi nije jasno kako sam se našla u ovakvoj situaciji. Izgleda da već dugo nešto radim krivo, a uopće ne znam što“. Bila je na rubu suza, imala je osjećaj da se cijeli njezin svijet ruši. Kako bih je malo ohrabrila, najprije smo zajedno istražile i neke pozitivne aspekte njezina života. Tako sam otkrila, recimo, da ima lijep odnos s djecom, da ima dvije vrlo drage prijateljice još iz vremena studija i da uživa u planinarenju. To je malo ublažilo osjećaj beznađa jer je shvatila da joj se ne ruši baš sve, da neke kvalitetne stvari u njezinu životu ipak i dalje ostaju stabilne.

Zatim sam je upitala zbog čega je dobila otkaz. Odgovorila je da joj je nakon pet godina rada direktor kratko i jasno rekao da, zbog krize, nekog moraju otpustiti, a ona je najslabija karika jer u posljednje vrijeme svoj posao ne obavlja dovoljno savjesno. „Kad sam ga upitala što pod tim misli“, dodala je Dora, „rekao je da ne surađujem dovoljno otvoreno s kolegama i da je nekoliko puta i sam primijetio da ne prenosim važne informacije, nego ih zadržavam za sebe.“

Dora je tu situaciju na poslu smatrala velikom nepravdom i zakulisnom igrom. Na njezino mjesto došla je direktorova rođakinja koja je do tada bila na nižem položaju i Dora je to shvatila kao dokaz da je u pravu. U svojim očima, ona je bila žrtva nepravednog sustava, a direktorovu kritiku na svoj rad shvatila je kao običnu laž.

Izbjegavanje svađe

Kad smo se sljedeći put vidjele, željela sam doznati nešto o situaciji u kojoj se našla u braku. Pitala sam je zbog čega suprug želi rastavu, na što je Dora odgovorila: „Mario me optužuje da sabotiram sve njegove planove. Osim toga, tvrdi da se na mene uopće ne može osloniti jer nestanem onda kad me najviše treba. Mada, uopće mi nije jasno kako može tako razmišljati kad sam sve u životu napravila onako kako je on htio.“

To mi je, naravno, zapelo za uho pa sam upitala: „Što ste sve napravili onako kako je on htio?“ „Joj, ne znam otkud da počnem“, odvratila je Dora. „Čim sam zatrudnjela, preselili smo se u kuću njegovih roditelja, mada ja to nisam htjela. Zatim smo otišli na medeni mjesec u Egipat, mada mi se ta ideja uopće nije sviđala. Kupili smo auto koji je on htio jer se ja kao ne razumijem u automobile. Zatim...“ Tu sam je prekinula jer sam shvatila da je ta lista zaista dugačka. „A zbog čega ste sve to radili?“ upitala sam. „Jeste li mu se suprotstavljali?“ „Pa, baš i ne“, nevoljko je rekla Dora, „ja se ne volim svađati. Moj otac je bio vrlo autoritativan i uvijek mi se nekako činilo da je konflikte pametnije izbjegavati.“ Kad je uz to dodala da nikad otvoreno ne pokazuje da je ljuta, postalo mi je jasno u čemu je stvar.

Otkrivanje obrasca

Na sljedećem susretu upitala sam Doru je li se ikad susrela s terminom „pasivna agresija“. Odgovorila je da nije, pa sam joj objasnila o čemu se tu radi. Naime, osnovna shema pasivno agresivnog obrasca ponašanja je stvoriti očekivanje, a zatim ga ne ispuniti. Umjesto da kaže „ne želim“, „neću to učiniti“ ili „nije u redu da to očekuješ od mene“, pasivno agresivna osoba klimnut će glavom i načelno se složiti, a zatim će iskazati svoj otpor indirektno, ne-djelovanjem.

Za svoje ponašanje krivit će druge ili se opravdavati okolnostima, dok sama nikada neće priznati pogrešku ili preuzeti odgovornost za svoje postupke. Na primjer, dogovorit će se za izlazak, a zatim će ga u zadnji čas otkazati ili se jednostavno neće pojaviti. Ili, recimo, obećat će napraviti nešto, ali to neće ispuniti jer će u presudnom trenutku izgubiti važan dokument. U pravilu se slaže sa željama drugih, prihvaća ih, ali ih iz nekog razloga ima potrebu sabotirati.

Namjerno ili slučajno

Na ovo objašnjenje Dora je ostala zatečena. „Da, to nekako... podsjeća na mene“, priznala je. Nakon što sam je ohrabrila da mi ispriča situacije u kojima se ponašala po tom obrascu, spomenula je bivšeg direktora na kojeg se bila ozbiljno naljutila zato što na poslovni put u Berlin nije poslao nju, nego njezinu kolegicu. Nakon toga mu nije proslijedila faks od važnog poslovnog partnera. „Iz ove perspektive mi se to čini kao pasivna agresija“, rekla je Dora, „iako sam onda bila uvjerena da sam na taj faks jednostavno zaboravila.“ Što smo dulje razgovarale, njezin problem je postajao sve očigledniji. Zbog sličnih situacija, problemi su iskrsavali i kod kuće, u odnosu s njezinim suprugom Marijem.

Nakon ovog osvještavanja, Dora je počela učiti kako izražavati ljutnju jasno i otvoreno, što joj je vrlo teško palo jer je odrasla s ocem koji joj nije dopuštao pravo glasa. Njezina dječja ljutnja uvijek je bivala ugušena u suzama, tako da je u njoj ostao golemi strah od otvorenog pokazivanja ljutnje. Malo po malo, ipak je počela mijenjati taj obrazac ponašanja te je otvoreno rekla suprugu da ne želi više živjeti s njegovim roditeljima.

Na njezino veliko čuđenje, suprug je tu ljutnju prihvaćao puno bolje nego pasivu agresiju, što je na koncu njihov brak učinilo boljim i stabilnijim. S djecom su se preselili u unajmljeni stan koji su nakon pola godine otkupili. U međuvremenu je Dora našla novi posao i njezina velika životna kriza je završila, a ona je krenula dalje puno svjesnija svojih osjećaja i postupaka.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci