Ranjivost, ta predivna i važna osobina

Mnogi od nas ranjivost žele držati podalje od svog iskustva – nitko ne želi biti ranjen i osjećati bol. No ranjivost je kvaliteta bez koje nema mekoće, povezanosti s drugima i razumijevanja. Ona je oblik senzibilnosti koja nam omogućava da dišemo punim plućima, osjećamo radost i dirnutost

Izgubiti kontakt

Rođeni smo u potpunosti ranjivi i ovisni o svojim roditeljima. Među našim prvim iskustvima bila su iskustva nemoći, izloženosti i nepostojanja osobnih granica. Malo-pomalo, stjecali smo temeljni osjećaj postojanja sebe kao zasebnog, jedinstvenog bića koje ima vlastite misli, želje, potrebe i stremljenja u životu.

Odrastajući, naučili smo se braniti, potiskivati, cijeniti moć naspram nemoći, snagu naspram ranjivosti. To ne znači da smo ranjivost izgubili. Nemoguće je odsjeći taj dio svog životnog iskustva, dio sebe. Moguće je samo zaboraviti, izgubiti kontakt, odvojiti se.

Negiranje i odbacivanje ranjivosti u djetinjstvu nam pomaže da preživimo, ali...

Naša ličnost satkana je od načina na koje smo se snalazili na ovom svijetu u svojim ranim obiteljskim okolnostima. Naša ličnost rezultat je nošenja s primarnom ljudskom ranjivosti koju smo svi živjeli na početku svog života. Naučili smo kako se osjećati sigurnima od povrede, zaštićenima, pripravnima uzvraćati ili izbjegavati udarce, a u odrasloj dobi, upravo je kontakt s vlastitom ranjivošću ono što nam silno treba.

Ako ne osluškujemo svoju ranjivost, kad smo od nje odvojeni i suviše identificirani s uzorcima ponašanja koji nas čine snažnima, nećemo biti sposobni uživati u životu, izgubit ćemo lakoću i spontanost, sposobnost pozitivne, pažljive, njegujuće komunikacije s partnerom i djecom. Koliko god nam negiranje i odbacivanje ranjivosti tijekom djetinjstva pomaže da preživimo, steknemo osjećaj kontrole u nesigurnom svijetu, istaknemo se ili udovoljimo očekivanjima roditelja, toliko nam negiranje i odbacivanje ranjivosti u odrasloj dobi šteti.

Što nedostaje?

Učenje o vlastitoj ranjivosti jedna je vrsta puta unatrag. U nekom periodu života, nakon što smo se toliko dugo osnaživali, svi mi koji se želimo razvijati, mijenjati i osvještavati dođemo do spoznaje da nije sve u snazi. Ne znajući zašto, odjednom se nađemo suočeni s raznim licima slabosti – s anksioznošću, depresijom, bolešću, neuspjehom na poslu, partnerstvu ili odgoju djece. Znamo da nešto nedostaje, ali ne znamo što. I znamo da je to nešto esencijalno, važno, da je nešto bez čega život nije život, nego preživljavanje, odrađivanje, navikavanje na nezadovoljstvo, guranje dalje.

To nešto što nedostaje je ranjivost. Put unatrag do svoje ranjivosti, osjetljivosti, senzibilnosti nije brz, nije skok u nepoznato ili suočavanje s najvećim strahom. U učenju o ranjivosti i u opipavanju vlastite senzibilnosti nema ničeg naglog, destruktivnog, odlučnog. To je proces; put koji traje godinama i smislen je i vrijedan radi puta samog. Na svakom koraku tog puta dobivamo dio sebe natrag, a što smo potpuniji, to smo i kreativniji i ustrajniji u želji da stvaramo budućnost kakvu želimo.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci