Privid dobrote

Što nas tjera da u svemu vidimo dobro? Je li to pozitivna strana našeg karaktera ili nemogućnost da se suočimo sa stvarnošću i vlastitim bolnim osjećajima? Umjesto da kao dobri samaritanac stalno nekome pomažete da se pronađe, pomozite sebi da izađete iz labirinta privida

Kada zaista vjerujemo u nešto, upotrijebit ćemo sve svoje moći kako bismo tu vjeru održali. Na primjer, vjerujemo li da su svi ljudi negdje duboko u svojem srcu dobri, težit ćemo to i dokazati. Ako se netko prema nama ponaša grubo ili uvredljivo, pokušat ćemo njegovo ponašanje objasniti zdravom logikom: „On je dobar, ali je nesvjestan, ne zna što radi“, „Ne zna pokazati svoje osjećaje“ ili „Boji se otvoriti da ne bi bio povrijeđen“. Ali, što se događa kada u tom „lošem“ ili „nesvjesnom“ ponašanju prestanemo tražiti neku dublju logiku, suvislo objašnjenje? Što ako su ljudi upravo onakvi kako se ponašaju?

Tkanje privida

Možemo slobodno reći da je takav način razmišljanja „tipično ženski“. Žene su, nažalost, zbog utjecaja patrijarhalnog odgoja, često sklone nerazumnoj tolerantnosti. Tolerirati u ovom kontekstu zapravo znači „trpjeti“. Zašto? Da bi se održao određeni privid. Ako su svi ljudi u duši zapravo dobri (mada se ponašaju loše) i ako su svi ljudi negdje duboko u srcu spremni pružiti i primiti ljubav (mada se ponašaju nezainteresirano i hladno), onda doći do te dobrote i ljubavi u drugoj osobi postaje velik izazov.
Dok god smo vođeni slijepim željama, naš um će pronalaziti načina da dođe do svog cilja. Interpretirat će čas ovako, čas onako, samo kako bi uz pomoć mreže misli naše krhke teorije učinio što čvršćima. Na primjer, u zaljubljenosti um radi sto na sat tražeći stalno nove dokaze ljubavi: pogledao me nježno, odložio je šalicu tik do moje, rekao mi je „dobro jutro“ nekako posebno. Endorfini i dopamini divljaju, a oči traže samo još više dokaza kako bismo u tom lebdećem stanju što dulje ostali.
Slično je i kada želimo održati privid da je netko „dobar“, odnosno bolji od onog kako se realno ponaša. Primjećujemo stvari tipa: pomilovao je napuštenog psa, brine se o svojoj majci, vidi mu se u pogledu da mu nedostaje nježnosti. U nama se bude neki omamljujući osjećaji, mješavina sjete i suosjećanja, čini nam se da smo plemeniti i uzvišeni dok mu dajemo stalno novu priliku da progleda i da se popravi. Tko zna koji su tu hormoni u podlozi.

Nevidljiva dobrota

Samaritanac koji stalno nekom pomaže, osvješćuje ga ili pokazuje pravi put ima veliku, uzvišenu misiju zbog koje se „isplati trpjeti“. Ali, je li se to zaista isplati? Zbog tog omamljujućeg osjećaja vlastite uzvišenosti i dobrote strada ono što čini naš zdrav osjećaj samoga sebe – stradaju naši autentični osjećaji. Da bismo postali ili ostali samaritanci, svoje razočaranje, tugu ili bijes moramo etiketirati lošima i nepotrebnima kako bismo mogli ostati na „pravom putu“ – biti uvijek dobri i kao takvi uvijek činiti dobro drugima. Bilo bi zaista jednostavno kada bismo sve te svoje neugodne osjećaje mogli pokopati, a zatim im dopustiti da, poput feniksa, ponovno ožive i budu novi, svježi i univerzalno prihvatljivi. No to tako ne funkcionira. Kada neželjene osjećaje potisnemo, umjesto da se pretvore u prelijepog feniksa, iskaču na naš put i u naše bliske odnose poput čudovišta. Sve ono iznutra što odbacimo i protjeramo iz sebe slijedi nas poput sjene tražeći naše prihvaćanje.
Održavanje privida o tome „kakvi su svi ljudi“ ili o tome kakav je (duboko u svojoj skrivenoj biti) netko tko se prema nama ponaša loše samo je djelić priče. Samaritanac (koji je u 99% slučajeva samaritanka) zapravo je najveći od svih privida. On je obmana pred nama samima. U svojem djelu Umijeće ratovanja Kinez Sun Tse piše: „Umijeće ratovanja je umijeće obmane i, stvarajući privid uvijek suprotan onome što jest, povećavaju se izgledi za pobjedu.“ Održavanje privida je, dakle, pametno ponašanje ako želimo trenirati borilačke vještine. No želimo li sami sa sobom (a zatim i s drugima) biti u miru, moramo se osloboditi privida koji nam onemogućuju jasno sagledavanje sebe, a samim time realno upoznavanje drugih.

Otrežnjujuća realnost

Da se vratimo na pitanja s početka. Što ako nema dublje logike i ako su ljudi upravo onakvi kako se ponašaju?
Ponašati se u skladu sa zdravim razumom, odnosno vidjeti ljude onakvima kako se zaista ponašaju, a ne onakvima kakvi bismo mi htjeli da oni budu, ključ je za izlazak iz labirinta privida. Ako nam je realnost tu, pred nosom, zbog čega tražiti neka duboka, uzvišena rješenja? „On zapravo čezne za ljubavlju, ali još nije svjestan toga“, „On ne zna kako bi izrazio ono što (sigurna sam) prema meni osjeća“, „On ima tako puno potencijala“... On, on, on. A gdje je tu „ja“? Gdje je razmišljanje o sebi i promjenama koje zaista možemo poduzeti jer se ne trebaju dogoditi tamo negdje, u njemu, već tu, u nama?
Kako bismo to mogli, prvo što nas čeka je suočavanje s onim odbačenim, prognanim osjećajima. „Dobra ja“ je samo dio slike o sebi. Tu, dakle, može biti i „loša ja“ koja je: razočarana, povrijeđena, ljutita, bez kapaciteta za savršeno razumijevanje i bezuvjetnu ljubav. Samaritanka u ovoj točki preokreta odlučuje prestati vječno pomagati drugima i okreće se sebi – onoj kojoj je pomoć najpotrebnija. Na taj način stječe novu snagu i osjećaj vlastite vrijednosti koji ne ovisi o tome što sve „može podnijeti“, već o svijesti o tome kakav život zaista želi živjeti.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci