Prepoznati svoj smjer

Psihologinja Tomica Šćavina kaže da mnoge obrasce ponašanja nasljeđujemo od roditelja. Bez obzira na to podržavamo li te obrasce ili od njih zaziremo pa se ponašamo suprotno, oni nas čine robovima navike i tuđih vrijednosti. Umjesto toga, počnimo otkrivati vlastiti put

Većina nas, pogledavši se u ogledalo, relativno lako za neke dijelove tijela može zaključiti „čiji su“. Tatine oči, mamin nos, tatina stopala, mamina usta. Može se naći i ponešto bakino ili djedovo, prabakino i pradjedovo. Da imamo prave informacije, mogli bismo tako ići stoljećima, pa čak i tisućljećima unatrag. Raznorazni ljudi iz prošlosti utkani su u naše biološko podrijetlo, u genetske šifre koje određuju oblike naših lica, noktiju, trepavica i ušnih resica. Mi ne poznamo njih, oni ne poznaju nas, a ipak smo tako očigledno tjelesno povezani.
Kad bi se transgeneracijski prijenos odvijao samo na fizičkoj razini, naši životi bili bi mnogo jednostavniji. Imali bismo naslijeđene tjelesne predispozicije, a iznutra, u svojem unutarnjem svijetu, u svijetu vlastitih misli i osjećaja bili bismo nova, slobodna bića. Nažalost, to tako ne funkcionira. Baš kao što se generacijama provlači određeni oblik vilice ili nosa, tako se provlače i određeni obrasci ponašanja. Kad je u pitanju takvo, psihičko naslijeđe, ono što se prenosi nije gen, već iskustvo ili način na koji je iskustvo zapakirano. Važno je znati da nam iskustva naših roditelja mogu pomoći, ali nas mogu i uvelike omesti u prepoznavanju i odabiru vlastita životnog smjera.

Bolna točka

Većina nas se bar jednom našla u situaciji da smo preneraženo (u sebi ili naglas) uzviknuli: „O, ne, ponašam se kao moja majka!“ ili „Ovo što sad radim je upravo ono što sam uvijek mrzio/mrzila kod mog oca!“ Mnogi se uhvate kako pri odgoju svoje djece rade upravo iste one pogreške koje su radili njihovi roditelji i čije posljedice dan-danas osjećaju na vlastitoj koži. Krute obrane, sklonost izbjegavanju problema, pasivna agresija, uloga žrtve, ovisnost, perfekcionizam, krivnja, „nikad dovoljno dobra“... Ti neprikladni darovi koje su nam predali naši roditelji ponekad su tako pomno i lijepo upakirani da ih je teško otkriti. Može se dogoditi da netko ima uzornu obitelj, vječni osmijeh na licu, a da se ispod te fasade krije strašan osjećaj praznine. Ili se može dogoditi da se netko izvana doima izuzetno snažnim i sposobnim, a iznutra nosi snažnu stigmu nesposobnosti i osjećaja manje vrijednosti.
Svoje bolne točke naučili smo prikrivati kako pred drugima, tako i pred nama samima. Potreban je velik psihički napor da bismo ih zakamuflirali. A najčešće se događa da ih kamufliramo tako da se potrudimo i sebi i drugima dokazati upravo suprotno. Čovjek s bolnom točkom „ja sam nesposoban“ imat će snažnu potrebu sebi i drugima dokazati da je super sposoban. Čovjek koji u sebi nosi poruku „ja sam nevoljen“ ulagat će mnogo truda kako bi stekao priznanje velikog broja ljudi, kako bi im na neki način udovoljio i tako stvorio osjećaj voljenosti. Međutim, sposobnost koja je tu kako bi kompenzirala duboko unutarnje uvjerenje o vlastitoj nesposobnosti i voljenost koja je tu kako bi zaliječila duboko usađeni osjećaj nevoljenosti dovode samo do još većih komplikacija.
Te duboko utisnute poruke o sebi (kao što su: ja sam nevažna, bezvrijedna, nebitna, nesposobna, nevoljena i slično) predstavljaju vrstu leće kroz koju gledamo svijet i sebe i tumačimo kakvima nas vide drugi. To znači, ako se nečija bolna točka može opisati riječima: „ja sam nesposobna“, onda i neka sasvim nebitna stvar kao što je dugo čekanje u redu u banci može predstavljati potvrdu vlastite nesposobnosti („jer sam neorganizirana, trebala sam to obaviti jučer“ i sl.). Um takve misli preslaguje automatski, centrira ih oko bolne točke i tako ju samo još više jača. Bolna točka je poput vira koji crpi našu životnu energiju. A često uopće nismo svjesni da to radimo. Evo primjera.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci