Ovisnost o potvrdi i laskanju

Nema ništa loše u tome da uživamo u pohvali, no ako smo ovisni o tuđem laskanju i divljenju, moguće je da se osjećamo manje vrijednima i da to želimo prikriti. Drugi ljudi, međutim, ne drže ključ naše vrijednosti. On se krije u ljubavi i iskrenosti prema sebi

Ne mogu naći dečka, prijateljice me iznevjere

Tanja* ima 34 godine, živi sama i radi kao profesorica engleskog i njemačkog jezika, a u slobodno vrijeme bavi se književnim prevođenjem. Nije u vezi i ima prilično dinamičan, ali površan socijalni život. Svaki put kad se s nekim zbliži taj netko je razočara. Ne zna točno u čemu griješi, ali osjeća da je negdje zapela i u posljednje vrijeme ima osjećaj da tone u depresiju.

Prvih pola sata našeg prvog susreta Tanja je govorila o tome kako joj je dobro u životu, kako je kreativna i kako je unajmljeni stan u kojem živi uredila s puno pažnje i ukusa. Stekla sam dojam da joj je u životu sjajno i da je došla k meni samo da me impresionira. Rekla sam joj da je to zaista lijepo i da mi je drago što je zadovoljna, a zatim sam joj pažljivo napomenula da je došla k meni zato što ima nekih problema.
„Nikada nisam bila depresivan tip i zato me ovo sada već stvarno brine“, rekla je Tanja. „Uvijek se trudim biti pozitivna i zlo mi je od ljudi koji se non-stop žale i opterećuju ljude oko sebe.“

Nakon što sam joj objasnila da to što će mi ispričati što je muči ne znači automatski da se žali i da me sigurno neće opteretiti svojim problemima, Tanja se otvorila. Mučilo ju je to što ne može ostvariti kvalitetnu vezu jer „stalno nailazi na kretene“ i to što joj se s prijateljicama stalno ponavlja jedan te isti obrazac – baš kad pomisli da je sve super, prijateljica je iznevjeri. „Kako te iznevjeri?“ pitala sam. „Jedna mi se prestala javljati, a druga me počela ogovarati“, odvratila je.

Laskanjem do prijateljstva

Prijateljica koja joj se prestala javljati bila je njezina kolegica, književna prevoditeljica koja se oduševila Tanjinim radom, a prijateljica koja ju je počela ogovarati je cura koju je upoznala na aerobiku. S obje se Tanja vrlo brzo i intenzivno povezala. Imala je osjećaj da se znaju jako dugo i uživala je u osjećaju emotivne prisnosti s njima. Međutim, ta emotivna prisnost se i u jednom i u drugom slučaju zasnivala na tome da su prijateljice Tanji laskale – divile su se njezinoj sposobnosti, inteligenciji i kreativnosti i Tanja je u odnosu s njima, bar na kratko, zasjala. „Imala sam osjećaj da sam ja napokon ja, da me netko razumije i prihvaća, da vidi tko sam.“

Objasnila sam Tanji da u društvu laskavaca hvalisava osoba procvjeta, na što se ona namrštila i rekla: „Hoćeš reći da sam ja sklona hvalisanju?“ Potvrdila sam, što joj nije baš najbolje sjelo. Objasnila sam joj da time ne želim reći da je loša osoba, nego da mislim da kao dijete nije dobila dovoljno divljenja. „Znaš li neko dijete koje ima između tri i šest godina?“ upitala sam. „Imam nećakinju od četiri godine“, odvratila je. „Hvali li se ona često?“ upitala sam. „Hvali se non-stop!“ odgovorila je. „Gle kako trčim, gle kako pjevam, gle kako znam brojiti do dvadeset!“ Nakon što je to rekla Tanja se zamislila...

Muškarci puni sebe

Malo po malo, njezina situacija postajala joj je sve jasnija. Više se nije ljutila što sam razotkrila njezinu slabost, nego se rastužila prisjećajući se kako je većina njezina zdravog, dječjeg hvalisanja ostajala bez odjeka. Otac joj je uglavnom bio odsutan zbog posla, a majka je većinu vremena provodila ispred televizora. Nakon što se prisjetila kako se osjećala, Tanja je pustila i nekoliko suza, što joj je pomoglo da neke stvari poveže i sama.

Shvatila je da joj hvalisanje pravi probleme i u odnosima s muškarcima. „Stalno nailazim na neke budale koje su pune sebe, a sada, evo, shvaćam da im prilazim upravo s tom potrebom da ih zadivim.“ Objasnila sam joj da joj „muškarci puni sebe“ naprosto ne mogu dati divljenje koje joj treba jer oni imaju istu tu potrebu – ne treba im netko tko će se hvaliti, nego netko tko će im laskati.

„Znači, laskavci i hvalisavci su k’o lonac i poklopac“, zaključila je. „Tako je. Odnos s takvim muškarcima više sliči na natjecanje nego na ljubav, zar ne?“ rekla sam. „Da, oboje se zapravo borimo za pažnju i divljenje“, zamišljeno je odvratila, „ali zašto taj odnos bude tako intenzivan? Ako je to samo borba, zašto se tako zakačimo jedno za drugo?“ „Zato što oboje hoćete pobjedu“, odvratila sam. „Oboje hoćete da ovaj drugi shvati koliko ste super.“ „Da, u pravu si“, rekla je. „Zato sada kada se sjetim tih veza... točnije, pokušaja veza... ne osjećam žaljenje jer nismo bili skupa, nego imam neki čudan osjećaj neuspjeha. Zapravo, dogodilo se upravo to... ja nisam uspjela. Nisam ga uspjela uvjeriti da sam super.“

Život koji nije kontroliran dječjim potrebama

Tanji je trebalo dosta vremena da se suoči sa svim onim stvarima koje u njoj nisu baš tako super i koje je zaista muče. Nakon mnogo suza, bijesa i nemoći, shvatila je kako ju je potreba za hvalisanjem držala zatvorenom u jednu vrstu sjajnog oklopa – mogla je zasjati jedino onda kada bi taj sjaj netko primijetio. Bila je ovisna o tuđem divljenju jer se iznutra osjećala bezvrijednom i prosječnom. Ta bezvrijednost i prosječnost, naravno, nisu bile prava istina o njoj, nego poruke koje je kao dijete dobila u svojoj obitelji. To su bile poruke kojima je, na emotivnoj razini, vjerovala. Upravo zato je trebala nove poruke izvana (od muškaraca i prijateljica) koje bi poništile ove stare i zaliječile njezine emotivne povrede.

Kad je Tanja ispod teških naslaga tuge, bijesa i nemoći otkrila svoj unutarnji sjaj koji nije ovisan o pogledima drugih, mogla je zaista procvjetati. Upoznala je dečka koji nije hvalisav i stekla prijateljicu koja nije sklona laskanju. Malo po malo, Tanja je izgradila život koji nije kontroliran dječjim potrebama, nego zdravom željom za bliskošću, i postala je osoba koja, osim što cijeni svoj sjaj, cijeni i svoju tamu.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci