Od razočaranja do ispunjenja

Karla* ima 36 godina i živi u Zagrebu sa svojim suprugom Brunom, s kojim je u vezi posljednjih deset godina. Potražila je pomoć zbog nedostatka inicijative i volje za bilo čim. Svoj menadžerski posao obavlja korektno, ali u njemu ne uživa. Nakon posla obično se vrati kući i ostatak večeri provodi sa suprugom pred televizorom.

Tijekom prvog razgovora, Karla je bila uvjerena da je depresivna jednostavno zato što je realna i zato što „misli svojom glavom“. S gorčinom i cinizmom pričala je o ljudima koji vjeruju u to da je univerzum pravedan, da ispunjava želje i da se ponaša po principima opisanim u self-help knjigama kao što je Tajna. Kada sam je upitala kakva je njezina duhovna orijentacija, odgovorila je da ne vjeruje ni u što. „Kad god sam mislila da je to to, ispalo je da sam pogriješila. Zato sam potpuno prestala vjerovati intuiciji i znakovima.“
Zamolila sam je da mi ispriča kada je posljednji put mislila „da je to to“ kako bih stekla dojam o čemu govori. S neugodom u glasu počela je pričati kako je prije šest godina na poslu upoznala muškarca u kojeg se silno zaljubila. Tada još nije bila u braku, ali on jest. Osim toga, imao je i dijete. Bez obzira na njegovu i njezinu situaciju, zbog intenziteta osjećaja počela je vjerovati da su oni dvije srodne duše koje su nekada bile jedno.

Depresivni realizam

Pitala sam je da mi pojasni kakvi „znakovi“ su je upućivali „da je to to“, na što je ona odvratila da ih je bilo jako, jako puno. „Evo, na primjer“, rekla je, „jednog jutra otvorila sam Google Earth i zavrtjela zemaljsku kuglu tražeći da mi Zemlja objasni što se to događa među nama. Zaustavila sam vrtnju Zemlje, približila se mjestu na koje sam kliknula i vidjela da upravo na tom mjestu piše Love of a lifetime.“
Bila sam pomalo zbunjena tom njezinom pričom. Nije mi bilo jasno otkud izraz Love of a lifetime na Google Earthu. Bilo mi je gotovo nemoguće povjerovati da je to naziv nekog grada. Nakon što je otišla, uvjerila sam se da to mjesto zaista postoji. Nije bila riječ o gradu, već o zgradi označenoj s Love of a lifetime LTD, koja se nalazi u Coloradu, pokraj Denvera.
„Nisam mogla dobiti jasniji znak da smo nas dvoje jednostavno stvoreni jedno za drugo“, komentirala je kada smo se sljedeći put susrele. Kada sam je pitala zašto se o tako važnom pitanju konzultirala s univerzumom, a ne direktno s ljubavnikom, objasnila mi je da je sve što se događalo među njima bilo „nekako u zraku“. Nasamo su se susreli svega nekoliko puta na nekoliko sati, koji su uglavnom bili ispunjeni s malo razgovora i puno strasti. Ostatak vremena su izmjenjivali kratke, romantične SMS-ove. Što se tiče realne komunikacije, to je bilo to. Sve ostalo odvijalo se u Karlinoj glavi i u „komunikaciji s univerzumom“. Od tada nadalje, Karla je počela na stvarnost gledati sa sve manje povjerenja i sve više cinizma. Malo po malo, razočaranje, pesimizam i ironija odveli su je u depresiju.
Podučila sam je da su magično mišljenje i depresivni realizam dva suprotna pola. Današnja self-help literatura velikim se dijelom temelji na magičnome mišljenju (misli pozitivno i događat će ti se pozitivne stvari; osobni rituali donose sreću; univerzum je pravedan i dijeli nam lekcije) iako to nije sasvim realno. Međutim, švicarski neurolog Peter Brugger tvrdi kako je potpuna odsutnost magičnog mišljenja vrlo nezdrava. Brugger je na temelju svojih istraživanja zaključio da to dovodi do „anhedonie“ (nemogućnosti uživanja u životu). Također je otkrio da je u podlozi magičnog mišljenja dopamin, neurotransmiter koji se mozgom koristi da neko iskustvo označi smislenim. Tako je, primjerice, mozak shizofrenika koji vidi skriveno značenje u svemu pun dopamina, dok kod depresivne osobe dopamina u mozgu ima vrlo malo. „Super. Ili si lud ili depresivan“, cinično je komentirala Karla.

Vlastiti smisao

Prošlo je dosta vremena prije nego što je Karla prihvatila da nije depresivna zato što je realna, već zato što je razočarana. Depresivni realizam zapravo je drugi naziv za trajni očaj. Savjetovala sam joj da prije svega počne usvajati navike koje će joj podići razinu dopamina (redovita tjelovježba, promjena prehrane) te je ohrabrila da krene na tečaj slikanja na svili, što je već dugo odgađala. Malo po malo, Karla je počela shvaćati da se svojom depresivnom pozicijom štiti od daljnjih neuspjeha i razočaranja.
Kada sam joj predložila da mi opiše budućnost u kojoj bi zaista uživala, prvo što je rekla jest da više nikada ne bi upalila televizor. Zatim je zaključila da bi to značilo da uopće ne bi provodila vrijeme sa svojim suprugom, jer je on ovisnik o TV-u. Osim toga, promijenila bi posao, preuredila stan i otišla sama na dugo ljetovanje. Istaknula sam da ispunjenost ili ispraznost života ne ovisi o prirodi univerzuma, već o njezinu vlastitu angažmanu i hrabrosti da kreira vlastiti smisao.
Malo po malo, Karla je počela mijenjati svoj život. Počelo je sa slikanjem na svili. Uskoro nakon toga joj se počeo sviđati jedan muškarac. Ne bi li „razbistrila um“, otišla je sama na dugačko ljetovanje na kojem je, nakon dugo vremena, uistinu uživala. Vrativši se, priznala je suprugu da joj je s njim u braku dosadno. On je to primio mirnije nego što je očekivala. Mada si to nisu mogli priznati, u tom odnosu oboje su stagnirali.
Karla je trenutačno pred rastavom i razmišlja o pokretanju vlastita posla. Dani su joj dinamični, ispunjeni zadovoljstvom i problemima (koje donosi svaka veća promjena). Napokon se osjeća da živi svoj život, daleko od depresivnog realizma.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci