O nama više govore tijelo i osjećaji nego um i riječi

Tko sam ja? Iako se odgovor na ovo pitanje čini jednostavnim, obično se sastoji samo od vanjskih odrednica osobnosti koje smo preuzeli od drugih. O nama samima više govore tijelo i osjećaji nego um i riječi, kaže psihologinja Tomica Šćavina i objašnjava...

Kako smo saznali da postoji "ja"

Postoji nešto što je svaki dan s nama. Točnije, u nama. Koristimo ga u svakom razgovoru i svakoj namjeri. Ono je centar naših misli i odluka, a svejedno ne možemo reći da smo mi ono. Zvuči kao zagonetka. A evo i njezina rješenja – riječ je o „ja“. Pojam o sebi, odnosno svoje „ja“ dobili smo od drugih.

Najprije smo bili bebe koje su gugutale, plakale, smijale se i vrludale očima bez jasnih namjera i predodžbi o svijetu u kojem smo se našli. Iz dana u dan roditelji su nam se obraćali kao zasebnom biću, a ne kao nekom tko je stopljen sa svijetom, pa smo polako počeli shvaćati da postoji taj neki „ja“ koji ima svoje ime, prepoznatljiv odraz u zrcalu i svoje potrebe koje može iskazati i nekim osnovnim riječima, a ne samo tijelom i osjećajima.

Počeli smo razlikovati sebe od drugih i ponavljati „ja hoću“, „ja jesti“, „ja ići“, „ja znam“ i tako dalje. „Ja“ je postalo središte naše kontrole bez čega bismo u ovom svijetu bili potpuno bespomoćni. Roditelji su nas zarazili pojmom o sebi, s „ja“, i to je najbolji dar koji su nam mogli dati. No ljudi koji vlastiti razvoj shvaćaju ozbiljno, u odrasloj dobi počinju shvaćati da ih njihovo „ja“ zapravo žulja.

Prilagođavanje drugima

Tko sam ja? Ako ste malo istraživali duhovnost, na ovo ste pitanje sigurno često nailazili. Zapravo, pitanje zbunjuje jer smo „ja“ naučili od drugih, pa bi bilo logičnije da se pitamo: Tko je ja? U tom bi slučaju odgovor bio jednostavan: „Ja“ su drugi. Pitanje tko sam ja u duhovnim se tehnikama uglavnom koristi kao metoda za prestanak identificiranja s vanjskim obilježjima. Ako se ne mogu poistovjetiti sa svojom profesijom ili, pak, ulogom majke, ako nisam bogata ili siromašna, važna ili nevažna – tko sam onda u temelju svog bića?

Snažna identifikacija s „ja“ vrlo je problematična, ne samo s duhovne točke gledišta nego i sa psihološke. „Ja“ je naučeni centar koji zapravo nije centar bića, nego uma. Povjerovali smo da smo „ja“ zapravo mi, iako su nam to „ja“ prenijeli drugi. Kada je netko snažno identificiran s „ja“, što možete primijetiti po tome što ima napuhan ego, onda uglavnom boravi u glavi, u mislima, bez mnogo kontakta s tijelom i osjećajima.

Osjećaj kontrole koji izvire iz uma, a ne iz tijela i osjećaja, isprazan je i krhak te se temelji na željama drugih, što je potpuno logično s obzirom na to da „ja“ zapravo jesu drugi. Tako će netko s previše snažnim „ja“ stalno raditi nešto zbog drugih. Promijenit će imidž kako bi se više svidio drugima, doktorirat će kako bi postao važniji u očima drugih, radit će od jutra do sutra kako bi kupio kuću zbog koje će mu se drugi diviti.

Zaslužiti ljubav

Čini se paradoksalno. Čovjek s tvrdim „ja“ (u krajnjem obliku Narcis) stalno sluša druge, odnosno nagađa njihove želje, što znači da su mu drugi iznimno važni. Točnije, važno mu je njihovo divljenje koje brka s ljubavlju. Negdje duboko u sebi Narcis vjeruje da će, ispuni li sve „uvjete“ (ljepota, bogatstvo, važnost), napokon biti voljen. Međutim, uvijek ostaje razočaran, jer koliko god toga postigao, ne dobiva ljubav, nego mržnju. Zbog tolikog isticanja sebe, u drugima budi zavist koja se temelji na mržnji prema onom koji je bolji.

Krenimo sada još dublje. Što je postojalo prije „ja“? Svatko od nas na početku je bio oplođena jajna stanica koja se prema unaprijed zadanim koordinatama razvijala u plod, da bismo se u nekom trenutku rodili kao bebe. Iako neki duhovni pravci odvajaju duh i dušu od tijela i osjećaja, smatram da su oni neodvojivi. Prema mojem mišljenju, duh je životna energija koja vodi diferencijaciju i rast tijela, odnosno energija koja oblikuje čovjeka, a dušu čine doživljaji, impresije vanjskog svijeta koje su osobne, jedinstvene za svakog čovjeka.

Bez tijela i osjećaja nema "ja"

Ove osjetilne impresije počinju još u majčinu trbuhu. Dakle, to je ono što je bilo prije „ja“ – tijelo i osjećaji. „Ja“ je bilo nadogradnja, šlag na torti koji je sam isprazan i neukusan; treba nam cijela torta. Trebaju nam doživljaj tijela i osjećaji koji slobodno struje njime. Bez toga, „ja“ nema uporište za svoje želje, nego su to uvijek želje drugih.

Kada je naš doživljaj sebe utemeljen u tijelu i kada osjećaji slobodno kolaju njime, umjesto da se nakupljaju u blokade, u nakupine potisnutih osjećaja, onda „ja želim“, „ja mogu“, „ja hoću“ imaju sasvim drukčiju težinu. Onda su moje želje i moje odluke doista moje jer izviru iz dubine osjećaja ili, ako vam je bliža duhovna interpretacija – izviru iz duše.

Nažalost, nije dovoljno pročitati ovu kolumnu i odlučiti da ćete biti više utemeljeni u tijelu, da ćete više slušati svoje želje. Proces spuštanja iz uma u tijelo kojim kolaju (ili su blokirani) osjećaji je dugotrajan, jer postoje brojne obrane i brojni obrasci koji um postavljaju na pijedestal. Pomisao na gubitak kontrole, odnosno na prestanak utemeljenosti u umu, može prilično zastrašivati, iako su naš pravi dom tijelo i osjećaji. Ako ste skloniji duhovnoj interpretaciji, taj su dom duh i duša, ali zapamtite – bez utemeljenosti u tijelu i osjećajima, duh i duša samo su koncepti. Ništa drugo nego naučena vjerovanja koja stanuju ondje gdje i sve čemu su nas poučili drugi – u umu.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci