Mama me manipulira, muž se sve više buni...

Anita ima 35 godina, u braku je, ima dvoje djece pred­školske dobi. Anitini roditelji, koji su u mirovini, od nje očekuju veliki angažman i pomoć u kući, dogovaranja s majstorima, vožnju liječnicima i na terapije, nerijetko i financijsku pomoć. Anita je svjesna da im mirovina nije velika i da ih muče neke bolesti, ali, ipak, pita se gdje je granica u kojoj svojim roditeljima trebamo uzvraćati za brigu koju su nam podarili kad smo bili mali. Njezina majka lako manipulira njome izazivajući joj osjećaj krivnje, a Anitin suprug sve se više buni zbog takvog odnosa, smatrajući da se glavnina angažmana treba odvijati oko njezine nove obitelji (supruga i djece), a ne roditelja. Što joj Mirko može savjetovati?

Znate li da u nekim krajevima Lijepe Naše, a i šire, još možete čuti izreku „Ja rodila, ja ubila!“? Ne znam koliko je ona doista rezultat stvarnih poriva, no nameće se pitanje koja je pozadina tako teških riječi, makar izrečenih u afektu.
Često se u svom radu susrećem s pitanjem kako se postaviti prema prezahtjevnim roditeljima. Tu ne mogu a da se ne osvrnem na Fromma i njegovu knjigu Umijeće ljubavi, u kojoj tvrdi da nezrela ljubav kaže: „Volim te jer te trebam“, a zrela: „Trebam te jer te volim“.

Isplaćeni ljubavlju

Nevjerojatno je čuti od roditelja kako su se žrtvovali za nas dok smo bili mali, pa im iz tog razloga u odrasloj dobi moramo sve to vratiti. Prava je istina da su imali djecu iz raznih razloga, ali sigurno ne zbog žrtve. Neki od njih imali su djecu jer je tako red, baš kao čovjek koji pali svjetiljku na jednom planetu u Malom princu, a na pitanje zašto to čini, odgovara: „Tako je naređeno!“ Drugi su, pak, imali djecu jer su osjetili zov prirode, majčinsku i očinsku ljubav koju su željeli podariti bebi čiji lik još nisu ugledali. Trećim se roditeljima dijete jednostavno dogodilo, bez puno priče, prirodno, slijedom okolnosti. Neki od ovih trećih su sretno, a neki manje sretno prihvatili vijest. No, svima je zajedničko da su prihvativši roditeljstvo, donijeli odluku i preuzeli odgovornost. Niste to vi odlučili, nego oni. Uz tu odluku dolaze prava i obaveze, davanja i primanja.

Kažu da nema veće sreće nego vidjeti ljubav u očima malenog djeteta koju nam ono tako nesebično daje. Možemo li i smijemo li svoj trud poslije naplaćivati od svoje odrasle djece? Ta već smo isplaćeni upravo tom ljubavlju.

Odgovor leži upravo tu. Vi kao odraslo dijete svojih roditelja niste im ništa dužni. Koliko im želite dati, odgovor možete dati jedino vi. Budući da pravog odgovora nema, sami ocijenite koliki je to angažman koji možete odvojiti za njih, a da bude u skladu s vašim mogućnostima i vremenom. Pokušavajući racionalizirati odnos s roditeljima, došao sam do zaključka da tu nema matematike – to je jednostavno ljubav. Koliko osjećate, toliko dajte. No, imate jednu sebe, pa razdijelite ono što možete dati, a ne ono što ne možete. Vaša vas obitelj jednako tako treba.

Velika i mala djeca

Imati roditelja koji nama manipulira veliki je izazov, ali sviješću možemo prevladati svaku prepreku. Bez obzira na to koji su dublji razlozi, osoba koja manipulira čini to zato što nije svjesna da postoji drugačiji način na koji bi puno više dobila, i to iz srca. Teško je prijeći preko nečijeg ružnog ponašanja i u njemu vidjeti dobro, pa ipak, isplati se. Sve ono loše što biste majci izrekli ili napravili, u konačnici će najviše boljeti upravo vas.

Promatrajte svoje roditelje kao djecu, jer svi smo mi zapravo djeca – neki mala, a neki velika. I vaša je majka poput djeteta koje ljutito zahtijeva, komunicirajući tako svoju nemoć koje nije ni svjesna. Nemojte joj zamjerati, nego oprostite iz ljubavi koju imate prema njoj. Kao što ćete ga puno puta morati naći za svoju djecu, nađite strpljenja i za svoje roditelje. Kako biste to mogli učiniti, preporučujem da iz svoje glave isključite majčin glas i svoje srce zapitate kako postupiti i koliko dati.

Mirko Vragović

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci