Koliko nas određuje naša životna priča?

Kako biste opisali svoju životnu priču, onu koja počinje od rođenja i nastavlja se do današnjeg dana? O tome kako opisujemo svoj život, pozitivno ili negativno, ovisi kako će izgledati naša budućnost. Jer nju ćemo graditi gledajući kroz filtre prošlosti. Stoga, naučite na teškoće gledati kao na izazove, a sebe ne definirati problemima na koje ste naišli

Kako smo počeli izražavati ono što nam se događalo

Životne priče nisu samo odraz ličnosti. One jesu ličnost ili, točnije, one su važni dijelovi ličnosti - tvrde psiholozi Dan McAdams i Erika Manczak. Iako se isprva može činiti čudnim da su priče dio ličnosti, ta tvrdnja postaje logična vratimo li se malo u djetinjstvo i sagledamo kako smo uopće počeli, a poslije i nastavili komunicirati o onome što se u našim životima događalo.

Kada dijete prestane samo slagati jednostavne rečenice i počne prepričavati što mu se dogodilo, to je velika promjena. Može više toga prenijeti, više toga izraziti, više toga tražiti za sebe. Moći ispričati priču znači imati određenu moć, sposobnost. To znači imati dovoljno zrelosti za oblikovanje smisla iz događaja koji se bez priče mogu činiti kaotičnima.

Čovjek bez priče ne bi bio čovjek

Osim što nam je prepričavanje priča bilo važno za preživljavanje, bilo nam je važno i za građenje kulture i, ako malo bolje razmislimo, nemoguće je zamisliti čovjeka bez mogućnosti pričanja i slušanja priča.

Čovjek bez priče ne bi bio čovjek. Osoba bez priče ne bi se mogla prisjetiti kako joj je bilo teško u želucu kad je zadnji put kod prijatelja jela grah s kobasicom i ne bi mogla odlučiti da će sljedeći put odbiti kad mu taj prijatelj ponudi grah s kobasicom. Mi mislimo u pričama. Komuniciramo u pričama. Svakodnevno se uživljavamo u priče iz filmova, knjiga i iskustava koje nam prenose prijatelji, obitelj ili neznanci na svojim blogovima s interneta.

Kako pričamo svoju životnu priču?

Važnost priče je neopisiva, a opet, malo nas će se spontano zapitati kako bismo ispričali svoju najveću priču, vlastitu životnu priču, koja obuhvaća vrijeme od rođenja do današnjeg dana. A upravo ta najveća, životna priča može biti čvrst temelj za izgradnju budućnosti kakvu želimo ili može biti teren koji se neprestano urušava i zbog kojeg smo „osuđeni“ na stalno suočavanje s neuspjehom u izgradnji budućnosti kakvu želimo.

Uzmimo kao primjer neku osobu koja je u emotivnom smislu imala vrlo loše uvijete odrastanja, ali joj je u materijalnom smislu bilo omogućeno sve što je htjela i trebala. Recimo da ta osoba nije uspjela završiti fakultet i nije zaposlena, ali je zasnovala obitelj i trudi se biti što bolja majka, dok njen suprug zarađuje dovoljno za cijelu obitelj. S obzirom na emotivno teške uvjete odrastanja, vrlo je moguće da ta osoba ima neku od loših varijanti priča o sebi i svom životu.

Imala sam priliku ostvariti sve, ali ništa nisam uspjela jer sam sve radila pogrešno

Primjerice, glavna nit njene priče mogla bi biti: „Iako sam imala priliku ostvariti sve što sam htjela, ništa nisam uspjela.“ Ako je toj osobi majka ispričala kako je pri rađanju nje gotovo umrla, a otac joj ispričao da je kao dijete uvijek bila sebična i gruba, rečenici „Iako sam imala priliku ostvariti sve što sam htjela, ništa nisam uspjela“ lako bi se mogla  pridružiti i rečenica „Vjerojatno ništa bolje nisam ni zaslužila jer sam otpočetka života sve radila pogrešno“.

I eto razloga za izgradnju teške budućnosti jer svaki neuspjeh, pogreška ili nemoć s kojima se u životu stalno moramo susretati postaju duplo teži i dublji zato što služe kao potvrda negativne životne priče o sebi i svom životu.

Životna priča tijekom života postaje jedna vrsta identiteta. Ona utječe na to kako govorimo o sebi i svom životu, što ćemo iz svojih životnih događaja uključiti u komunikaciju s drugima, a što ćemo izostaviti. Životna priča ne govori samo što se dogodio nego i zašto je to važno, što to znači za osobu koja priča priču i kako oblikuje njenu budućnost. Životna priča nas zrcali i oblikuje nas kakvi jesmo.

Osoba nije problem, problem je problem

Važnost pričanja svoje životne priče i, općenito, načina na koji pričamo priče samima sebi i drugima, u području psihologije, otkrili su psiholozi Michael White i David Epston, osnivači narativne terapije. Jedna od glavnih tehnika u narativnoj terapiji je takozvana eksternalizacija problema koju je Michael White jednostavno objasnio riječima: „Osoba nije problem, problem je problem.“

Tako osoba iz ovog primjera može imati problem što nije ustrajna u ispunjavaju svojih ciljeva. No, to je ne čini lijenom ili neodgovornom, iako bi je mnogi nazvali takvom. Puno je lakše raditi na problemu koji je definiran i jasan, postavljen kao vanjski problem - jer on i jest nastao zbog vanjskih utjecaja - nego na problemu koji je osoba, pa onda „osobu treba promijeniti“, što se čini izrazito teškim, a možda i nemogućim.

Emocija koju stvara rečenica „Iako sam imala priliku ostvariti sve što sam htjela, ništa nisam uspjela“ može postati puno lakša i realnija pretvori li se u rečenicu „Imam problem s ustrajnošću na putu do svojih ciljeva “. Rečenica „Vjerojatno ništa bolje nisam ni zaslužila jer sam otpočetka života sve radila pogrešno“ također postaje puno lakša i realnija ako se pretvori u rečenicu „Imam problem što se osjećam krivom za neke događaje u vezi svog rođenja za koje nisam mogla biti odgovorna“.

Teret koji nam ne pripada

Sve one priče koje su bile dio našeg odrastanja - uključujući i priče koje su do nas dopirale, a vezane su za širi društveni kontekst - oblikovale su nas i pospremile u nas životnu priču koju većina nas nikad nije ni pokušala ispričati.

Pokušamo li tu priču napisati na nekoliko stranica ili je ispričati nekome tko nam je blizak, postoji velika vjerojatnost da ćemo naići na „rupe“, odnosno, na mjesta na kojima si pripisujemo pogreške i neuspjehe koje nam ne pripadaju, na mjesta na kojima smatramo da smo zaslužili neku nevolju ili na kojima opravdavamo sve oko sebe, a na sebe preuzimamo teret koji nam ne pripada.

Različitih verzija tih rupa u priči može biti puno. Međutim, u priči jednako tako puno može biti i mjesta na kojima možemo istaknuti svoj uspjeh, svoju hrabrost, ustrajnost, volju da stvari mijenjamo nabolje. Samo ih najprije moramo primijetiti, uvažiti i istaknuti.

Svijet kakav želimo graditi u budućnosti

Priča žene iz navedenog primjera može biti sasvim drugačija iako nitko nije otišao u prošlost i promijenio neke od činjenica. To može biti priča o hrabroj ženi koja svojoj djeci želi pružiti suprotno od onog što je njoj pruženo - toplinu, sigurnost i puno pažnje. Također, to može biti priča o ženi koja je shvatila da materijalno ne može kompenzirati kvalitetu odnosa i posvetila se onomu što trenutačno smatra najvažnijim u životu.

To može biti priča o ženi koja ne planira zanemariti obitelj i graditi karijeru, nego će se zadovoljiti skromnim životom od primanja koja u obitelj donosi suprug jer želi raditi ono što njoj osobno trenutačno ima smisla. Takva životna priča onda može biti temelj i za izgradnju snage koja bi toj ženi u budućnosti omogućila i završavanje fakulteta i ostvarenje ambicija ako bi to poželjela.

Životna priča puno govori o nama, govori puno o svijetu u kojemu smo živjeli i o svijetu kakav želimo graditi u budućnosti. „Nije važno što su od mene napravili“, izjavio je Jean Paul Sartre, „nego što ću ja napraviti s onim što su od mene napravili.“

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci