Koji film vrtite u glavi? I što on znači

Nema glave koja ne 'vrti filmove'. Fantazije su dio našeg unutarnjeg svijeta. No oslanjamo li se samo na njih, zanemarujemo stvarnost i ne ulazimo u izravne odnose s drugima, nego tražimo pojašnjenja iznutra, samo kroz odnose s vlastitim predodžbama

U većoj ili manjoj mjeri, fantazije su dio svakodnevice. Nakon svađe, na prostranom igralištu svoje mašte nastavljamo voditi verbalne (a ponekad i fizičke) bitke. Nakon razgovora za posao zamišljamo sebe kako se uspješno ili bezuspješno nosimo s izazovima novog radnog mjesta. Nakon upoznavanja privlačnog muškarca sanjarimo o romantičnim ili erotskim susretima. Fantazije neprekidno ispreplećemo s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću – s prethodnim iskustvima, s realnim situacijama i predviđanjem budućih događaja. One su tu, dio su našeg unutarnjeg svijeta i samim time neizbježan začin realnosti.

U svom filmu

Dok fantaziramo, ne nižemo samo riječi već i slike. U svijetu mašte možemo nekoga zagrliti, možemo mu zaplakati na ramenu, voditi ljubav s njim, udariti ga, pa čak i ubiti. U vlastitim fantazijama možemo činiti što nas je volja. S tim da ta „volja“ može biti vođena svjesnim dijelom naše ličnosti, ali i nesvjesnim sadržajima. Kad je sanjarenje svjesno, možemo odabrati hoćemo li ili nećemo nešto zamisliti, kako ćemo to zamisliti, koji film ćemo u glavi odgledati. Kad je nesvjesno, možemo pokušati osvijestiti situaciju pitajući se: kako mi je sad to palo na pamet, otkud mi to u glavi?

Pokušavši odvrtjeti film unatrag ili razmislivši kakve asocijacije vežemo uz to što nam se, a da i ne znamo kako, našlo u glavi, ulazimo u trag vlastitoj fantaziji. Takva samoanaliza može biti vrijedan putokaz za osvještavanje potisnutih osjećaja i želja.
Putem fantazija svojim sjećanjima pridajemo novi emocionalni naboj. Kad se prisjetimo nekog razgovora, a zatim ga nastavimo u glavi, nakon što kažemo i pokažemo sve ono što nismo izrazili u realnosti, mijenja se naša slika o drugoj osobi.

A onda se sretnemo...

Kad nakon te promjene susretnemo tu osobu u stvarnosti, javlja se nelagoda, netrpeljivost, otpor ili pak snažna privlačnost, nagla potreba za iskrenošću – ovisno o našem karakteru, motivima, željama i samoj situaciji. To nije ništa čudno budući da se između nas i te osobe nalazi mnoštvo riječi i događaja koji su se u mislima i slikama zaista izrekli i odigrali. Ponekad su fantazije tako jake da se nađemo zbunjeni: što je stvarno, a što zamišljeno? Posebno ako smo vođeni snažnim emotivnim potrebama i željama.

Kad se u nekog zaljubimo, fantazija je neizbježna. Težeći što većem zbližavanju maštamo o ispreplitanju naših života, o seksualnom spajanju, o stvaranju nečeg zajedničkog kao što je umjetničko djelo, dijete ili kuća. Um radi prekovremeno kako bi našao put do ispunjenja cilja, do točke u budućnosti u kojoj je želja ispunjena. Pritom šutnja, okolišanje, izbjegavanje i slične komunikacijske šupljine predstavljaju izrazito plodno tlo za rast i razvoj fantazija.

Te predodžbe, što više psihičke energije ulažemo u njih, postaju sve čvršće. Sve smo sigurniji da stvari stoje upravo onako kako smo mi zamislili. Tretirajući nešto što se nije dogodilo kao da se dogodilo možemo doći do mnoštva krivih zaključaka ili si pak stvoriti lažna sjećanja. Često se događa da dvije osobe isti događaj zapamte i interpretiraju na sasvim različite načine.

Otvaranje očiju

Neželjenih se osjećaja (ljutnje, tuge, srama, krivnje, ljubomore) s pomoću fantazije ne rješavamo, već ih samo potiskujemo još dublje u nesvjesno. A što su osjećaji pod većim pritiskom, to je veća mogućnost da negdje neočekivano iskrsnu. Ako smo se s nekim u glavi raspravljali, a kad ga sretnemo pravimo se da je sve u redu, velika je mogućnost da plane svađa „oko sitnice“. Ako neki gubitak nismo ožalovali, nego smo „progutali suze“, lako se može dogoditi da tuga iskrsne onda kad se najmanje nadamo.

Tek kada dešifriramo poruke koje nam preko fantazija šalje naše nesvjesno i proradimo osjećaje koji se u njima „vrte“, možemo progledati i sagledati odnos koji je uzburkao našu maštu onakvim kakav jest. Do tada, na zjenicama nosimo veo satkan od predodžbi i promišljanja. Kroz taj veo gledamo u virtualnu stvarnost nastalu iz susreta realnosti i vlastitih fantazija. Nakon što proradimo osjećaje koje je fantazija držala potisnutima, stvarnost se razbistrava i osjećamo se probuđenima.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci