Kenan Crnkić: Kad vas prošlost pozove, nemojte je slušati!

'Svaki dan može biti prvi, ali i posljednji u našem životu', podsjeća nas Sensin kolumnist i postavlja važno pitanje – što zaista znači maksimalno proživjeti život? Životne vrijednosti i ono što namjeravamo ostaviti iza sebe, jednom kad nas više ne bude, u tome imaju ključnu ulogu

YOLO

Na početku ove kolumne odmah ću vam postaviti iskreno pitanje: „Koliko puta ste dosad čuli izreku Jednom se živi i slažete li se s njom?“

U osnovi, shvaća se na način da trebamo prihvatiti da je život kratak, kako ga treba iskoristiti do maksimuma, zabavljati se, ludovati i živjeti punim plućima – uživati u svakom smislu te riječi, nipošto ne propuštajući nijednu priliku koja nam se pruži.

Ova izreka vuče korijene iz poznate latinske izreke Carpe diem (Iskoristi dan) i postupno je tijekom vremena evoluirala, dok danas nije prešla u masovni pokret koji se na globalnoj razini promovira kraticom YOLO (You Only Live Once), što u slobodnom prijevodu znači: samo jednom se živi. Tako na društvenim mrežama dominira #yolo kao svojevrstan izgovor za svaku moguću glupost koju ste napravili i zbog koje se najvjerojatnije ne kajete.

Živi se svaki dan, ali samo jednom se umire

Oduvijek sam tvrdio da je smisao života živjeti sa smislom. Evidentno je da ljudi, u nedostatku smisla i višeg značenja svog bivanja, u obliku neke pseudoreligijsko-manijakalne komponente kao jedini smisao svoga života prihvaćaju moto Jednom se živi. To je djelomično i razumljivo s obzirom na to da život kao takav sam po sebi i nema reprizu.

Naš život je samo jedan, neće se odigrati ponovo i, sukladno tome, trebali bismo ga proživjeti najbolje i najuzbudljivije što možemo jer – jednom se živi, nije li tako?
Nije! Duboko sam uvjeren da to nije točno. Živi se svaki dan, ali se samo jednom umire.
U ranijim kolumnama spominjao sam kako svi mi imamo dva života. Drugi počinje onog trenutka kad istinski spoznamo da imamo samo jedan. Umri prije smrti česta je izreka. Prava istina je da nekoliko puta treba umrijeti da bi se moglo istinski živjeti.

kenan crnkićKenan CrnkićČovjek zaboravlja, tijelo pamti

Umiranje nije neizbježno povezano sa smrću. Umire sve ono što smo propustili, svi koje smo ostavili i svi koji su iz bilo kojeg razloga trajno ostavili nas. Ponekad umiru naše najveće ljubavi, prijateljstva, povjerenja... Izdaje i razočaranja često dolaze upravo poput smrti, naglo i bez upozorenja.

I tada se osjećamo kao da ćemo umrijeti, no nakon nekog vremena preživimo i s ožiljkom krenemo dalje. Ali jedan dio nas, jedan dio naše duše, zaista trajno umire nakon takvih iskustava. Psihologija tvrdi kako je čovjek programiran da zaboravlja negativna iskustva te da se dominantno sjeća samo onih pozitivnih. Možda čovjek zaboravlja, ali tijelo pamti.

Sve što je u životu iza nas pripada smrti

U svome bestseleru Pazi kojeg vuka hraniš posljednje poglavlje pod nazivom I to će proći započeo sam mišlju drevnog mudraca Seneke: „Živimo u velikoj zabludi promatrajući smrt kao nešto što se treba dogoditi u budućnosti. Velika je istina da sve u životu iza nas odavno pripada smrti.“

Gledano računovodstveno kroz tzv. T račun (dugovanja – potraživanja) jučer je na računu smrti, a samo ono sadašnje, ovo danas i eventualno sutra, na računu su života. Toj „potražujućoj“ strani računa našega života dugujemo ono najbolje i najljepše od nas i za nas.

Ne slušajte prošlost

Stoga, kad vas prošlost ponovo pozove, nemojte je slušati! Nema vam što novo reći, a i već ste bili tamo. Ono što nas nije ubilo, učinilo nas je jačim, spremnijim i otvorenijim za ono što nas čeka na računu svakog dobro proživljenog novog dana. Svaki dan može biti prvi, ali i posljednji u našem životu.

Kad svoj život shvatimo ne samo kao neponovljiv, nego i jedinstven – u smislu dara i potencijala koji su nam dani, ali i potrebe da taj dar na neki način i vratimo – pred sebe možemo postaviti samo jedan cilj, a to je da živimo kao jedinstvena i najbolja moguća verzija sebe. Živeći tako, ostavljamo trag u beskraju koji će barem djelomično ostaviti svijet boljim mjestom onda kad nas više ne bude.

Jer samo jednom se umire, ali svaki dan se živi – kao da je posljednji... 

Kenan Crnkić: Kako život učiniti manje prolaznim?

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci