Kamo bi vas povelo tijelo kada biste utišali svoj um?

U modernom životu našem umu gotovo uvijek dajemo primat nad tijelom, no ta postavka još nas više odvaja od naše prave prirode. Kamo bi vas povelo tijelo kada biste utišali svoj um? I kako bi svijet izgledao kada bismo ga gledali iz perspektive tijela? S manje trauma i više razumijevanja, piše Sensina kolumnistica

Jezik tijela

Tijek, spontanost, prepuštanje... Uživite li se malo u ove pojmove, velika je vjerojatnost da ćete osjetiti lagano opuštanje u ramenima ili ćete duboko udahnuti i izdahnuti. Tijek, spontanost, prepuštanje – to je jezik tijela, to je ono što je tijelu potrebno.

Umu je pak potrebna kontrola. Um se, među ostalim, brine za predviđanje potencijalnih opasnosti, za učenje na prijašnjim iskustvima, promišljanje o povećanju vjerojatnosti pozitivnih i smanjenju vjerojatnosti negativnih životnih ishoda.

Um želi fiksirati, definirati, pronaći rješenja. Um na neki način fotografira život u želji da sačuva ili poveća vjerojatnost stvaranja što sigurnijeg i boljeg života. No, život se ne da pospremiti u fotografiju, tako da um barata samo perceptivnim slikama koje onda slaže u ova i ona predviđanja koja nalikuju tijeku života i koje nazivamo fantazijama, projekcijama, maštanjima.

Um se boji a tijelo voli spontnanost

Iz straha od prepuštanja tijeku života, um na ovaj način kopira tijek života koji je u svojoj nepredvidivosti neuhvatljiv. Možda ste već primijetili da se scenariji koji vam se odvrte u glavi baš nikad ne ostvare onako kako ste zamislili. Ali isto tako, možda su vam upravo ti scenariji pomogli da skupite hrabrosti i uđete u neke situacije jer su vam stvorili kakav-takav osjećaj kontrole i sigurnosti. Opet, s druge strane, možda su ti scenariji bili toliko negativni i toliko uvjerljivi da su vas zaustavili u pokretanju životne promjene koja bi možda za vas bila dobra.

Subjektivna stvarnost svakog od nas zapravo je perceptivni tijek koji je mješavina onog što percipiraju naša osjetila i onog što um zamišlja, projicira, fantazira. Zato se može dogoditi da dvoje ljudi istu situaciju doživljavaju sasvim različito.

Um se zapravo boji tijeka kojim bi ga povelo tijelo koje voli spontanost, prepuštanje, teži ugodi i lakoći življenja. I to je sasvim logično jer život, među ostalim, krije i brojne opasnosti. Um je zapamtio povrede koje su nanesene tijelu i osjećajima i zato se brine da predvidi potencijalne buduće povrede i napravi sve što je moguće kako do njih ne bi došlo.

Osim toga, ponekad je potrebno zaustaviti se, procijeniti situaciju, racionalno isplanirati kamo i kako dalje. A opet, s druge strane, ponekad bismo najradije otpustili sve misli i prepustili se tijeku života jer to je veliko olakšanje...

žena spavanje

Što smo manje u tijelu, manje smo povezani sa svojim instinktima

No, za neke od nas to može biti popriličan problem. Sve ovisi o tome koliko smo loših, teških, šokantnih, traumatičnih situacija u životu prošli i koliko su posljedice tih situacija u našim tijelima, mislima, emocijama još aktivne. Kad nam se dogodi nešto traumatično, bilo da je riječ o automobilskoj nesreći, emotivnom zlostavljanju u obitelji ili bilo kojoj vrsti traume, gubimo kontakt s tijelom. Trenutačan bijeg iz tijela naš je obrambeni mehanizam. Tada ne osjećamo što nam se zapravo događa.

Nakon što se ponovo osjetimo sigurnima, vraćamo se u tijelo i ponovo možemo biti prisutni u svojim osjetilima i primati jasne informacije iz izvanjskog svijeta. No, kad je traumatičnih situacija previše, može se dogoditi da trajno ostanemo u vrlo slabom kontaktu s tijelom, što znači da mnogo manje slušamo ono što nam kažu osjetila, a mnogo više perceptivne tijekove koje nam, iz obrane, straha i želje za kontrolom, servira um.

I u tome nema ništa pogrešno. To je prirodna obrana, prilagodba, postojani oprez koji, doduše, ima svoju cijenu. Što smo manje prisutni u tijelu, to smo manje u kontaktu sa svojim instinktima koji nam, među ostalim, javljaju tko je potencijalno dobar prijatelj ili partner, a tko ne, čija namjera je dobra, a čija loša, u koga možemo imati povjerenja, a u koga ne…

Obratite pažnju na tijelo

Vraćanje u tijelo nam je potrebno. Potrebni su nam tijek, spontanost, prepuštanje... Ostanete li ponovo malo s ovim pojmovima i nekoliko puta ih ponovite, baš kao i na početku čitanja ove kolumne, velika je vjerojatnost da ćete osjetiti lagano opuštanje u ramenima ili ćete duboko udahnuti i izdahnuti.

No, umu nije moguće narediti da otpusti kontrolu koja tijelo drži napetim. Um nije neprijatelj kojeg treba nadvladati, nego je tijelo napušteni dom kojemu se treba vratiti. Čim je više prisutnosti u tijelu, um manje radi. Istina, umom mogu prolaziti kojekakve misli, ali tko kaže da im baš moramo toliko vjerovati. I tko kaže da naša pažnja baš mora biti na mislima? Iako su misli tu, iako um projicira svoje slike i vrti scenarije, imamo mogućnost izbora. Možemo obratiti pažnju na tijelo i zapitati se: Dok mi um ovako radi, kako mi je u tijelu?

Ono što primijetite možda neće biti ugodno. Ali i samo kratkotrajno ostajanje s tom neugodom u tijelu sa stavom istraživanja i prihvaćanja može voditi do laganog opuštanja i promjene prema boljem stanju. Ponekad je tijelu potrebno samo da obratite pažnju na njega i priznate mu stanje kakvo jest.

žena grudi

Suradnja tijela i uma

Nije uvijek tako jednostavno doći u bolje stanje, ali odvraćanjem pažnje od strujanja uma i usmjeravanjem pažnje na osjetila i simptome u tijelu barem osvještavate u kakvom ste stanju. Vi jeste vaše tijelo, ali to je tako lako zaboraviti jer sam jezik osnažuje odvojenost od tijela. Moje tijelo. Ja i moje tijelo. A kad bismo govorili iz perspektive tijela, identificirani s tijelom, kako bi to bilo? Probajte: Ja imam um koji me katkada drži u grču. Kad um vrti negativne scenarije, nije mi dobro.

Sasvim različita perspektiva, zar ne?

Ako se ne osjećamo dobro i promatramo tijelo iz perspektive uma, identificirajući se sa svojim „ja“, stječemo dojam da nešto nije u redu sa signalima koji dolaze iz tijela. Nešto nije u redu sa simptomima koje osjećamo, nešto nije u redu s neugodnim osjećajima, nešto se događa što treba popraviti, promijeniti. Tako to izgleda kad na tijelo gledamo odozgo, iz ptičje perspektive, iz perspektive uma. A kad gledamo odozdo, kad smo prisutni u tijelu, onda nam postaje jasno kako nam je zapravo.

Tijelo i um mogu divno surađivati samo treba um prilagoditi potrebama tijela, a ne tijelo potrebama uma koji tijek života nagađa i koji život stalno pokušava kontrolirati. Tijelo ima prirodnu sposobnost da preživljava i živi... Ili, pokušajte to sami sebi reći iz perspektive tijela: Ja imam prirodnu sposobnost da preživljavam i živim, samo trebam naučiti svoj um da me bolje osluškuje.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci