Kako se "pomiriti" s onim na što ne možemo utjecati?

Iz osjećaja nemoći često se rađa agresija, a nakon agresije dolazi osjećaj srama i krivnje. Taj začarani krug u komunikaciji i odnosima ne donosi ništa konstruktivno; ne pomaže nam da rastemo. Prvi korak k promjeni je osvijestiti ono što nas dovodi u to stanje te naučiti kako mijenjati svoje reakcije na ono što ne možemo promijeniti

Ne mogu postići da me suprug bolje vidi, da me dijete posluša...

Nitko ne voli izgubiti kontrolu nad osjećajima. Nakon vikanja, psovanja, vrijeđanja redovito nastupa osjećaj krivnje i želja da se situacija izgladi. Osjećaj krivnje naročito je snažan kad je riječ o ispadima prema djeci, a upravo u odnosima s djecom takvi se ispadi najčešće događaju jer djeca stalno pokušavaju preuzeti kontrolu – ići što kasnije na spavanje, ne prati zube, jesti samo slatkiše, ići kod prijatelja svaki dan... Djeca žele dobiti i postići ono što je njima važno, baš kao i odrasli. Iako, samim time što su djeca, svoje ciljeve teže ostvaruju, princip je isti.

Dobar osjećaj kontrole svima nam je potreban; osjećaj da nama ne upravljaju drugi, nego da u vezi s onim što nam je važno imamo upravljač u svojim rukama. Želimo imati osjećaj da nešto možemo, a agresivni ispadi redovito se događaju iz nemoći. Na primjer: ne mogu postići da me suprug bolje vidi, čuje, razumije i predloži zajedničko druženje umjesto što bulji u televizor; ne uspijevam natjerati dijete da me posluša otprve i presvuče majicu u kojoj se oznojilo; ne mogu privoljeti majku da me napokon prestane zasipati prepričavanjem katastrofičnih vijesti i žaliti se na susjede; ne mogu učiniti da mi se prijateljica češće javlja i poziva me na kavu; ne mogu promijeniti posao preko noći; ne uspijevam dokazati nadređenom koliko se na poslu trudim…

Nemoć je jedan od najneugodnijih osjećaja

Ima toliko toga što ne možemo i stalno se s tom spoznajom suočavamo, a nemoć je jedan od najneugodnijih osjećaja. Naročito je neugodan ako smo u životu imali puno traumatičnih iskustava u kojima smo se osjećali nemoćno, jer aktualna nemoć podsjeća nas na sve one nemoći koje smo doživjeli u prošlosti te tako postaje puno teža.

Nagonski, impulzivni način da se oslobodimo osjećaja nemoći je agresija. Kad smo agresivni, osjećamo se moćnima, osnažimo se, ali na jedan primitivan, životinjski način koji nije konstruktivan i vrlo je kratkog vijeka i zapravo nam nimalo ne koristi. Nakon toga obuzima nas loš osjećaj da smo nemoćni i krivi – nemoćni zadržati kontrolu nad agresijom i krivi što smo povrijedili one na koje smo tu agresiju usmjerili.

Agresija iz nemoći

U ljubavnom odnosu lako se uhvatiti u krug međusobnog izazivanja i izražavanja agresije iz osjećaja nemoći. Tko je u pravu? Tko je bolji? pitanja su koja vrlo često tinjaju ispod onoga što je u svađama izrečeno i oba su direktno povezana s osjećajem moći. Ako sam u pravu, bolja sam od tebe, a ako sam bolja od tebe, ono kako ja radim je ispravno. Biti u pravu i biti bolji znači biti na sigurnom od onih suprotnih osjećaja: u krivu sam, lošija sam.

Takve su borbe unutar obitelji uobičajene, bilo u ljubavnom odnosu, bilo s djecom. Samo je pitanje kako ćemo se boriti: hoće li to biti na onaj impulzivni, „životinjski“ način u kojemu stalno „pucamo“ iz nemoći ili ćemo početi preuzimati kontrolu na funkcionalnije načine koji nam omogućuju izgraditi trajniji osjećaj snage i stabilnosti. U najboljoj verziji, borbe unutar obitelji mogu biti zabavna igra nadmudrivanja koja će podići energiju.

tomica šćavinaTomica ŠćavinaZa sebe uvijek možemo nešto učiniti

Da ne bismo „pucali iz nemoći“, potrebni su nam bolji alati za nošenje sa svojom nemoći. Prije svega, važno je prepoznati i priznati nemoć. Kad je prihvaćena, nemoć postaje neka vrsta odustajanja, mirenja s onim što jest.

Nakon što prihvatimo situaciju i priznamo si nemoć, možemo početi razmišljati o onom što možemo učiniti, ali s jednom bitnom razlikom: ne razmišljamo o onom što možemo napraviti da bismo postigli svoj cilj – natjerali dijete da nas odmah posluša, partnera da pokazuje više zanimanja i slično – nego o onom što možemo učiniti kako bismo se počeli osjećati bolje.

Za sebe uvijek možemo nešto učiniti. Ovisno o situaciji, možemo si uzeti pola sata mira za šetnju, odustati od odlaska na vjenčanje na kojem ne želimo biti, zamoliti supruga da se pobrine za dijete koje vrišti... Možemo si za mjesec dana unaprijed organizirati vikend izvan grada s prijateljicama jer i sama ideja o vremenu koje ćemo za sebe uzeti u budućnosti može biti ljekovita.

Mirenje s onim što ne možemo je ključno

Kad god osjetimo da nešto ne možemo i da bismo zbog te nemoći mogli postati agresivni, uvijek postoji nešto što možemo, ali to ne vidimo. Da bismo to vidjeli, potrebno je prije svega prestati težiti prema onom što ne možemo, jer to nužno vodi u loš osjećaj – ako ne u agresiju, onda u nemoć koja nas, dugoročno gledano, može odvući prema depresiji jer nema mirenja s onim što ne možemo.

Mirenje s onim što ne možemo izuzetno je važno. Iako osjećaj nemoći isprva može biti neugodan, s prihvaćanjem on donosi mir. Možemo ga shvatiti kao poduku o vlastitim granicama, o onom što jeste i onom što nije u našim rukama. To je mirenje puno bolji osjećaj od agresije koja predstavlja čisto rasipanje energije. Kad smo pomireni sa svojim granicama, ako nam je jasno što možemo, a što ne možemo, onda tu energiju, koja bi se rasula u agresiji, možemo upotrijebiti za ono što nam može pomoći da se osjećamo bolje.

Promjena fokusa

Ta promjena fokusa – od upiranja u ono što smo naumili iako to ne možemo prema usmjeravanju na ono što možemo napraviti da bismo se osjećali bolje – je ključna. Ono kako se osjećamo važnije je od onog što u tom trenutku silom želimo postići. Kad se potrudimo doći k sebi da bismo se počeli osjećati bolje, odmah razmišljamo jasnije i dolazimo do rješenja do kojih u situacijama nemoći i „pucanja“ ne možemo doći.

Na ovaj način gradimo emotivnu stabilnost koja je univerzalno dobra. Dobra je za nas jer si pomažemo da se osjećamo bolje, dobra je za druge oko nas jer ne moraju biti izloženi agresiji, a dobra je i u širem smislu jer se nakon toga možemo lakše koncentrirati na posao, možemo biti više „u sebi“, umjesto „izvan sebe“ dok razgovaramo s prijateljima, igramo se s djecom, kad želimo mirno zaspati…

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci