Kako razgovarati s djecom?

Ako kao roditelji poštujemo osnovna pravila umijeća komunikacije, uspjet ćemo čuti, saslušati i uvažavati svoju djecu te tako i njih naučiti kako ostvariti uspješnu komunikaciju

Generacijski jaz je predrasuda

Tvrdnja da generacijski jaz mora postojati obična je predrasuda. Jaz mora postojati samo u biološkom smislu jer se podrazumijeva da ste vi nekoliko desetljeća stariji od svoje djece. Ali, ako možete s njima kvalitetno razgovarati, ako možete dijete čuti, saslušati, uvažavati – jaz, u bilo kojem drugom smislu, neće postojati.

Samo ako/kada dijete shvati da vi niste „prava” osoba za razgovor, ono će potražiti sugovornike na drugome mjestu. Čak i onda kada zadržite dobru komunikaciju s djecom, potičite ih da imaju sugovornike i među prijateljima kako bi njihov socijalni život bio što bogatiji i kvalitetniji. No ne dopustite da izgubite kontakt s djetetom, bez obzira na njegov uzrast, nikad!

Najveće prepreke

Vaše najbolje namjere u ophođenju s djecom se podrazumijevaju. No to nije opravdanje da djeci govorite riječi podcjenjivanja (ti ne razumiješ; mali si ti za to), nerazumijevanja (tebi je lako; ti nemaš nikakvih briga), dvosmislene poruke (požuri već jednom, ali nemoj trčati), izdavanja naredbi (moraš napraviti onako kako sam ti ja rekao), etiketiranja (baš si neodgojen), poniženja (glup si), moraliziranja, nepoštovanja, uspoređivanja, itd. Umjesto toga, pokušajte govoriti poštujući pravila uspješne komunikacije:

Aktivno slušanje. Uvijek pokušajte više govoriti nego pričati, više slušati nego samo čuti. Osluškujte i ono što dijete ne govori, ono što prešućuje ili iskazuje neverbalno. Potrebna je vježba za umijeće čitanja između redova, ali ako netko ima tu mogućnost, kad je riječ o vašem djetetu, onda ste to upravo vi.

Aktivan govor. Kada pokušavate dijete motivirati da priča, u što većoj mjeri, postavljajte tzv. otvorena pitanja. Ona počinju riječima kako, što, zašto. Ova pitanja motiviraju dijete da odgovori u više riječi ili rečenica. Za razliku od njih, „zatvorena” pitanja, koja počinju riječima jesi li, obes­hrabruju dijete da nastavi govoriti, usporavaju tijek razgovora jer dijete odgovara s jednom ili dvije riječi.

Rečenice aktivnoga govora pokazuju vašu najiskreniju zainteresiranost za ono što dijete želi reći. Riječi koje izgovarate trebaju biti samo replike kojima provjeravate jeste li nešto dobro razumjeli ili načini poticanja djeteta da kaže još nešto. Kada želite potaknuti dijete da priča, koristite prave riječi: stvarno?; misliš?; ozbiljno?; pričaj mi još o tome!; sad shvaćam da ti je to važno; reci mi kako ti gledaš na to! Najveći učinak ovih i sličnih riječi u tome je što njima ne iskazujete svoj stav, emocije ili mišljenje - ne provocirate, ne zapitkujete, ne ironizirate, ne kritizirate, ne savjetujete. S druge strane, pokazujete svoje zanimanje i poštovanje.

Važno je što, ali i kako

Način. Važno je što govorite, ali i način kako to činite. Govor vašeg tijela, fizički kontakt, pogled i ton glasa poručuju djetetu koliko ga pratite, koliko ga pažljivo slušate i razumijete te podržavate li ga i može li u vas kao sugovornika imati povjerenja.

Primjereno djetetovu uzrastu. Govorite riječima koje dijete može razumjeti. Na primjer, ako ga pokušavate motivirati na učenje kako bi jednog dana bilo liječnik, profesor ili nešto slično, neće vas razumjeti. Ono živi sada i ovdje. Možda vaše dijete u ovoj fazi svog razvoja želi biti kauboj ili frizer! Ali ako kažete: „Ako danas budeš učio, popodne ćeš imati vremena igrati košarku s Ivanom”, koristili ste jezik primjeren djetetu, jezik koji mu je blizak i koji razumije.

Vrijeme za savjete. Ne nudite savjete kada vas to nitko ne traži. Ne rješavajte dječje sukobe jer to nije najbolje što možete učiniti. Najbolje bi bilo naučiti dijete da to radi samostalno. Ako se baš ne možete suzdržati od upletanja, davanja savjeta, nuđenja gotovih rješenja, učinite to na kraju, kada vam dijete ispriča sve što ima. Na taj način ono će steći uvjerenje da ste ga slušali. Ovisno o tome kakav ste mu savjet dali, znat će i jeste li ga dobro  razumjeli.

Ponašanje nije dijete

„Ti“ poruke i „ja“ poruke. Većina prepreka uspješne komunikacije krije u sebi riječ „ti“ (ti si ovakav, ti si kriv što…, ti radiš ovo, ti ne možeš ono), naravno, uvijek s negativnom konotacijom. „Ti“ poruke ugrožavaju jer su usmjerene na osobu u cjelini, a ne na neki njen konkretan postupak. Često se u takvim porukama osjeća moraliziranje, pozivanje na nekakvu odgovornost, etiketiranje, doza prepotencije.

Kada se obratite djetetu „ti“ porukom, ono zaista može promijeniti svoje ponašanje, ali je loša posljedica daleko veća od koristi koju ste napravili tim izmijenjenim ponašanjem. S druge strane, upućivanje „ja“ poruka isključuje superioran položaj moraliziranja i kritiziranja. One su konkretne, precizne, ne odnose se na dijete u cjelini, nego na neki pojedinačan postupak. Više ne govorite „ti si...“ nego „ja sam...“ Djeca mlađa od 10 godina ne razumiju najbolje „ja“ poruke jer su još sklona egocentričnom načinu mišljenja. Ali, čak će i njima biti dragocjeno da se naviknu na ovakav način komunikacije jer uče da vi jasno govorite ono što je vama potrebno.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci