Kako prihvatiti svoje loše strane?

Bježeći od sebe, bježimo od mogućnosti da postanemo i ostanemo cjeloviti. Pritom najčešće bježimo do svoje loše strane, one koju zatomljujemo u želji da se prikažemo u što boljem svjetlu. No, kako naša kolumnistica objašnjava, to nas odvodi još dalje od onoga što duboko u sebi zaista jesmo

Naučena dobrota mora se transformirati, inače...

Kad smo bili djeca, učili su nas da budemo dobri. I svima nam se sviđao osjećaj da smo dobri, prihvaćeni, da je s nama sve u redu. Dobrota je i u odrasloj dobi jedan od najljepših i najtoplijih osjećaja ili stanja, nije važno kako je klasificiramo, važno je da je riječ o univerzalno dobrom osjećaju koji nam svima godi.

Međutim, naučena dobrota, kako bi nastavila biti dobrota, mora doživjeti transformaciju. U protivnom, ona postaje oruđe za negiranje sveg onog „lošeg“ što u sebi ne želimo vidjeti. A svi u sebi imamo nešto „loše“ jer svi smo u životu imali više ili manje iskustava koja su neugodna, traumatična, bolna, a ta nas iskustva, po zakonu prirode, mijenjaju na lošije.

Neki misle da je to moguće izbjeći. Primjerice, žena koja je imala strogu majku koja je kontrolirala i okrivljavala može misliti kako je loša iskustva u djetinjstvu nisu okrznula jer ona radi sve suprotno od svoje majke – prema svojoj djeci izrazito je pažljiva i nježna, nikad ih ne napada i ne okrivljuje.

Međutim, kći koja je prošla takav tretman kod svoje majke lako će kao majka prema svojoj djeci biti suviše popustljiva, tapkat će oko njihovih osjećaja i zanemarivati svoje potrebe, što djecu opet čini „lošom“, jer uče da potrebe drugih nisu važne, kako će dobiti sve što požele te da drugi oko njih trebaju titrati i podilaziti im.

Bez loše strane ne možemo uistinu biti dobri

Riječi „dobro“ i „loše“ ovdje treba uzeti s rezervom jer u životu ništa nije crno-bijelo, a i sve ono loše ima svoju drugu stranu. Na primjer, djevojčica koja iz usamljenosti bježi u maštu, koja je zapravo sjemenka za buduću umjetničku crtu u njoj, ili dječak kojeg otac tuče, pa jednog dana postane policajac koji od obiteljskog nasilja spašava druge.

Dobro i loše površne su kategorije koje su savršeno prikladne za dječje mogućnosti poimanja svijeta, ali za odrasle one su nedostatne i moraju prerasti u složenije oblike shvaćanja onog dobrog i onog lošeg, kako u nama samima, tako i u drugima, te općenito u svijetu. Želja da budemo dobri i imamo pozitivnu sliku o sebi sasvim je prirodna, međutim, ako se ne usuđujemo sagledati svoju lošu stranu, onda ne možemo istinski biti dobri i zaista raditi drugima dobro.

tomica šćavinaTomica ŠćavinaOno loše uvijek će preuzimati kontrolu jer je odbačeno i potisnuto, a ono što je odbačeno i potisnuto nikad ne nestaje, nego upravo suprotno – buja i jača, sve dok ne shvatimo da nešto nije u redu, kako nešto moramo promijeniti da bismo izgubljene, odbačene dijelove sebe pronašli i osjetili se cijelima.

Nitko nije kriv

Nismo mi krivi što smo loši. Loš je svijet, pa smo loši i mi. Ne u cijelosti, naravno, nego u nekom dijelu – u onom dijelu koji je, recimo, bio nezbrinut, pa će takva osoba opteretiti partnera potrebom da se materijalno pobrine za nju, ili u onom dijelu u kojem smo odmalena obezvređivani, pa iz zavisti ne trpimo tuđu sreću i uspjehe.

Također, loši možemo biti u onom dijelu u kojem preziremo slabost kolege na poslu jer su naše slabosti u djetinjstvu tretirali s prijezirom ili u onom dijelu u kojem zbog vlastitih nesigurnosti narušavamo stabilnost i samopouzdanje drugih. Varijacija na tu temu je puno.

U cijeloj toj križaljci emotivnog povređivanja, koja je u životu neizbježna, nitko nije kriv, iako je osjećaj krivnje upravo ono što najviše izbjegavamo jer ne želimo pogledati u loše dijelove sebe. Možemo, pak, reći da smo krivi jer je i svijet kriv; krivi smo jer je ljudska priroda kriva. No, takav je način razmišljanja destruktivan i ne može nam donijeti ništa dobro.

Ako je sve tako krivo, logično je zaključiti da nitko zapravo nije kriv što je loš. Loš dio direktan je proizvod onog lošeg što nam je svijet dao i onog što smo, posljedično, iz neznanja o tome kako nas je to oblikovalo, poslije kroz život odabirali.

Bez zgražanja, moraliziranja i samokritike

To, naravno, ne znači da mora ostati tako. Naprotiv, ako smo u stanju loše dijelove sebe priznati i sagledati ih bez zgražanja, moraliziranja i samokritike, tek onda s njima možemo nešto učiniti. Prihvaćanjem i sagledavanjem loših dijelova sebe prestaje potiskivanje koje loše dijelove drži pod pritiskom zbog kojeg oni, kao vulkani, svako malo eruptiraju te nama i drugima oko nas rade probleme.

Carl Gustav Jung je izjavio: „Radije ću biti cjelovit, nego dobar.“ Mnogi od nas, pak, odabiru biti dobri nauštrb cjelovitosti koja bi uključivala i loše dijelove, i destruktivne obrasce, i sve ono što je istinito i stvarno, neovisno o tome želimo li u to pogledati ili ne.

Upoznavanje sebe ključ je koji otvara vrata pravoj dobroti

Međutim, u tom smo slučaju poput restauratora koji je osuđen na popravljanje freske koja se stalno raspada. Stalno branjenje pozitivne slike o sebi pred samim sobom i pred drugima oduzima energiju, kao što energiju oduzima i stalno potiskivanje loših dijelova sebe. Zato je restauracija slike o „dobrom sebi“ posao bez kraja koji nam ne donosi baš puno dobrih osjećaja.

Bez svojih loših dijelova ne možemo. Oni su tu, neosviješteni ili osviješteni, a mogu se transformirati u pravcu dobrote tek nakon što ih prepoznamo, a zatim i prihvatimo potisnute osjećaje na kojima su utemeljeni – zanemarenost, nevažnost, bezvrijednost, nevidljivost, neželjenost... Upoznavanje sebe ključ je koji otvara vrata dobroti i dobrim osjećajima koje dobrota donosi. Upoznavanje sebe dragocjenost je sama po sebi.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci