Kad se ljutimo na dijete, na koga se zapravo ljutimo?

Naše reakcije na ponašanje djece često su nekontrolirane, impulzivne i potaknute duboko usađenim uvjerenjima i ‘istinama’ o pravom i pogrešnom načinu ponašanja. Osvijestite ih za skladniji odnos sa svojim najmilijima

Bijesnu djecu kažnjavamo, tužnoj skrećemo pozornost...

Za roditelje su dječji osjećaji uvijek problematični. Mi smo, kao odrasle osobe, proveli velik dio života pokušavajući kontrolirati i ovladati vlastitim emocijama. Zato sada svim snagama želimo poštedjeti i zaštititi svoje dijete od povređivanja i boli. Stoga nerijetko na njihove osjećaje reagiramo tako što ih banaliziramo i stvaramo stereotipe: dječaci ne plaču; nije to ništa; samo se kukavice plaše… Bijesnu djecu kažnjavamo, tužnoj skrećemo pozornost, zastrašenu uzimamo u zaštitu, a zapravo im ne dopuštamo da imaju svoje emocije i jasno ih izraze.

Mnoga emotivna stanja su prirodna – kako za nas, tako i za našu djecu. Određena doza stidljivosti, tuge i straha potrebna je i dio je zdravog odrastanja, baš kao i radost, popularnost u društvu... Ali, jesu li nam zaista za sva naša stanja danas kriva djeca? Jesu li oni naši jedini „okidači“?

Možete li se na trenutak prisjetiti svojih roditelja?

Kakvi su bili u vrijeme vašeg odrastanja? Koja vam je, na primjer, prva asocijacija na vašeg oca? A na majku? Nažalost, ove asocijacije često znaju biti negativne. U vrijeme vašeg odrastanja neke njihove osobine zaista nisu bile u redu. Nije li tako?

Vi ste bili samo malo dijete, a oni, umjesto da budu topli, brižni i podržavajući, bili su teški, nervozni, strogi, hladni, materijalisti, sebični, posesivni... Zašto je važno o ovome razmišljati? Ako su nam prve asocijacije na naše roditelje negativne, to znači da se negdje duboko u sebi na njih i dalje ljutimo. I ne samo to – sve što njima zamjeramo i dalje je potisnuto u nama samima.

„Okidači“ naših nerazriješenih odnosa

Potisnuli smo neugodne emocije prema roditeljima, a istovremeno smo zaboravili da potiskujemo dijelove sebe. Zatim na svoju djecu reagiramo neprimjereno jer su ona, nažalost, često samo „okidači“ naših nerazriješenih odnosa. Zamislite sljedeću situaciju: vaše dijete je tinejdžer i vraća se s velikim zakašnjenjem iz večernjeg izlaska! Kad se konačno pojavi na vratima, vičete na njega, prijetite mu da ga više nećete pustiti van, kažete mu da ste izgubili povjerenje u njega...

Zašto to radite? Zato što ste ljuti i ne možete/ne želite se kontrolirati. Ali, odakle dolazi ova ljutnja? Dok ste ga čekali da se vrati iz svog večernjeg izlaska, o čemu ste razmišljali? Vjerojatno o tome zašto se ne javlja, je li na sigurnome, je li mu se možda nešto dogodilo? Vaša autentična reakcija je strah, a ne ljutnja. Kako ste onda svoju autentičnu reakciju brige zamijenili za ljutnju? I, na koga se, zapravo, ljutite?
Što možemo učiniti da dođemo u kontakt sa svojim autentičnim emocijama?

Oprost roditeljima

Za mnoge od nas nije ni realno ni moguće da svoje roditelje suočavamo s njihovim pogreškama dok su nas odgajali. Ali, ipak, moramo naći način da ih pogledamo otvorena srca, razumjeti da su se ponašali prema nama najbolje što su znali i umjeli, baš kao što se danas mi prema svojoj djeci ponašamo najbolje što umijemo. Važno je da im iskreno oprostimo, kažemo/pokažemo da ih volimo. Barem iznutra, u sebi.

To je nova ljubav prema našim roditeljima jer ćemo je u sebi probuditi ovim novim saznanjima o njihovim pogreškama, ali bez zamjeranja, bez osude, bez distance. Naprotiv, zavoljet ćemo svoje roditelje na potpuno nov način, ogoljeno, bez zadrške. Jer, kad smo ljuti na njih, istovremeno se ljutimo na sebe. Kad njima oprostimo i volimo ih, istovremeno sebi opraštamo i sebe dodatno prihvaćamo.

Prihvaćanje sebe

Razmislite o tome koje vas vaše osobine najviše muče, koje predstavljaju najveći izazov kako vama, tako i vašoj djeci? Suočite se s njima da biste ih najprije osvijestili, a potom ih i počeli mijenjati, koliko je moguće. Zanimljivo je da i samo osvješćivanje tih osobina predstavlja važan dio prihvaćanja sebe te često i najznačajniji korak k budućim promjenama.

Prihvaćanje svoje ljudskosti i nesavršenosti, pogrešivosti i ranjivosti donijet će vam veliku slobodu. Nema razloga da sebi postavljamo iznimno visoka očekivanja. Jer, sve dok sebe opterećujemo vlastitim visokim zahtjevima, iako toga nismo svjesni, i od djece ćemo očekivati više nego što nam ona, možda, mogu uzvratiti. Rad na sebi podrazumijeva da osvijestite i mijenjate svoje obrasce ponašanja kako biste se vi osjećali bolje u vlastitoj koži, ali i da bi obrasci koje utiskujete djeci bili realniji.

Prihvaćanje djeteta

Podrazumijeva se da i vi, kao i svaki roditelj, mislite kako je vaše dijete posebno, najljepše, najbolje... Potpuno ste u pravu. Ali, pokušajmo gledati na svoju djecu kao na – djecu. Prihvatimo njih kao njih, neovisno od rezultata koji postižu. Jer, kao što je roditeljima potrebno da budu prihvaćeni s cijelim paketom njihovih i dobrih i loših osobina, to je potrebno i djeci.

I njima nedostaje osjećaj da su voljeni usprkos svojoj nesavršenosti, da su sigurni u roditeljsku ljubav unatoč svojoj pogrešivosti. Osim toga, kad podržimo dijete da bude „samo“ dijete i smanjimo očekivanja, ono će naučiti uživati u sebi. Uspijevat će biti samo sa sobom i prepoznati svoj unutarnji glas. Možete li svoje dijete naučiti ičemu važnijem od toga?

Očekivanja

Razmislite koja su vaša očekivanja; što očekujete najprije od sebe, a potom i od djeteta? Jasno, svi se razlikujemo po onome što nam je važno, različito definiramo uspjeh, ambiciju, sreću… Moj osobni stav je da je jedan od roditeljskih zadataka naučiti/pomoći/omogućiti/dopustiti djetetu da prođe kroz frustraciju samostalno. Uvijek mu budite podrška, ali dopustite mu da svijet upoznaje i svladava na vlastitim iskustvima.

Roditeljima nije lako pobijediti sebe u pokušaju da dijete zaštiti na najveći mogući broj načina, ali moraju otpustiti potrebu da sve bude pod njihovom kontrolom. Ne zaboravite da djeca današnjice nisu ni nalik vama u vrijeme vašeg djetinjstva. Ona su odvažnija, imaju „kraći fitilj“, traže drugačiju vrstu pažnje, radoznalija su, brže misle, zahtijevaju stvarne autoritete i rastu okružena tehnologijom koja dodatno ubrzava njihov razvoj.

Upravo zbog ovih razlika, svaki vaš pokušaj uspoređivanja s vama u vrijeme vašeg odrastanja unaprijed je osuđen na neuspjeh. Ipak, njima nedostaju one vrijednosti koje im nikakva tehnologija ne može ponuditi. Povjerenje, odgovornost za vlastiti život, zahvalnost, vještina komuniciranja, uživanje u svakodnevnim sitnicama i poštovanje drugoga osobine su kojima djecu nitko, osim vas, neće naučiti.

Drugi model ponašanja

Konačno, kad počnete raditi na osobnom osvješćivanju, u nekom ćete trenutku uspjeti na nov način reagirati na stare situacije. Na primjer, kad pomislite da vas dijete ne sluša ili ne poštuje, ako ste opet žrtva njegove laži ili manipulacije, umjesto da pobjesnite na njega (kao što ste prije činili), sada ćete zastati i zapitati se: „Zašto mi ovo smeta? Što se konkretno u meni sada aktivira da su se u meni probudili osjećaji ljutnje, bespomoćnosti ili tuge?“ Što smo više svjesni tih osjećaja, to ćemo više reagirati iz centra vlastitih autentičnih emocija.

Tada dijete koje vam se vraća iz večernjeg izlaska s velikim zakašnjenjem nećete dočekati ljutiti na vratima, glasno vičući na njega. Kad mi vičemo, ono nema drugi model ponašanja osim da se povlači ili brani, a u oba slučaja naša komunikacija se zatvara. Umjesto da vičemo, sjetit ćemo se kako trebamo reagirati na način koji omogućava nastavak komunikacije. Govorit ćemo ono što je naše autentično, unutarnje stanje. Za dijete je jednostavna i ljekovita poruka da ga volite umjesto što ga osuđujete: „Brinula sam se da ti se nešto možda dogodilo.“ Molim vas, pokušajte!

Jelena Holcer

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci