Kad radionice i knjige počnu štetiti

Traženje ‘formule sreće’ u knjigama o samopomoći i na raznim radionicama može nas odvesti na potpuno krivi put, daleko od nas samih. Budući da je i sama prošla to iskustvo, psihologinja Tomica Šćavina sugerira kad propisati self-help dijetu

Roberta* ima 36 godina i živi u Splitu sa suprugom i desetogodišnjom kćeri Tijom. Radi kao profesorica klavira u glazbenoj školi i prilično je zadovoljna i obiteljskim i poslovnim životom. Život joj je lijepo posložen, ali ipak stalno osjeća nemir i boji se da propušta nešto jako važno. Nije zadovoljna, a ne razumije zašto.

Prvo što mi je Roberta rekla bilo je: „Uopće ne znam zašto sam došla na ovaj razgovor. Sve u mom životu je u savršenom redu, ali ja stalno tražim nešto više, nešto bolje, nešto... Ne znam ni sama što. Toliko ljudi ima problema s partnerom ili egzistencijom ili zdravljem, a ja nemam nikakvih problema i opet se ne osjećam dobro. Što se sa mnom događa? Jesam li razmažena? Tražim li kruha preko pogače?“

Rješenje za sve probleme

Rekavši joj da se ima pravo tako osjećati i da se puno ljudi koji „imaju sve“ ne osjeća dobro, pitala sam je što je to nešto što stalno traži. Ono što sam čula nije me iznenadilo. Roberta, kao i većina ljudi, traga za stabilnim osjećajem sreće i mira koji nikako ne može postići. Pročitala je mnogo knjiga o samopomoći i bila na puno radionica, ali koliko god te knjige i radionice bile dobre, životna inspiracija koju je iz njih dobivala bila je kratkog daha. Nakon prvotnog ushita, nastupalo je razočaranje praćeno osjećajem neuspjeha. „Upravo kad pomislim da sam nešto shvatila i da će se nešto važno u mom životu promijeniti, opet se sve vrati na staro“, rekla je Roberta.

„Daj mi neki primjer“, rekla sam, „koja je zadnja knjiga na tebe ostavila takav dojam?“ Spomenula je knjigu Zagrli svoju sjenu autorice Debbie Ford koju sam slučajno i ja nedavno pročitala. Ukratko, autorica pokušava potaknuti čitatelje da prihvate sve svoje mane, jer smatra da svaka mana ima u sebi nešto dobro. Primjerice, ako ste sebični, možete to shvatiti kao zauzimanje za sebe, što samo po sebi nije loše. Međutim, kada je prenaglašeno, dovodi do toga da otimate drugima ili im stalno nešto uskraćujete. Mada je poenta dobra i lijepo razrađena, knjiga je pisana kao da je prihvaćanje naše tamne strane rješenje za sve životne probleme.

Neka vrijedna spoznaja odmah se pretvara u životno pravilo

To nuđenje sveopćeg rješenja koje je svojstveno mnogim knjigama iz područja samopomoći nagnalo je Robertu da povjeruje da je to formula za njezinu sreću. To se nije dogodilo prvi put. Puno puta je preko knjiga i radionica dolazila do formula za sreću. I svako malo pronalazila je i svoje vlastite formule. No formula, bila njezina ili tuđa, bi je nadahnula, a zatim „od-dahnula“. Podigla bi je, pa spustila.

Roberta je, kao i mnogo drugih ljudi (uključujući, u nekom razdoblju života, i mene), ono što bi je nadahnulo i donijelo joj neku vrijednu spoznaju pretvarala u pravilo, u formulu, u mentalnu jednadžbu za sreću. To se događalo automatski, tako da ona ne bi stigla ni primijetiti što se događa. Kad smo ušli dublje u razgovor i pokušali zajedno otkriti u čemu je stvar, Roberta je otkrila jedan stalno ponavljajući mentalni proces.

Nakon što je neka spoznaja istinski nadahne ili, kako ona kaže, takne je u dušu, Roberta počne o toj spoznaji puno razmišljati i opsesivno je primjenjivati. Međutim, što više pokušava zadržati taj dobar osjećaj, počinje se sve lošije osjećati. Ispadne da formuli istekne rok trajanja, nakon čega je Roberta razočarana i kreće u opsesivnu potragu za novim rješenjem.

Self-help dijeta

Ključna promjena u načinu Robertina razmišljanja dogodila se nakon što sam joj rekla: „Znaš za onu poslovicu: Gdje ima dima, ima i vatre? Stekla sam dojam da ti trenutačno funkcioniraš po sličnom principu: Gdje ima rješenja, ima i problema. Što misliš o tome da se odvikneš od toga?“ „Da se odviknem?“ zbunjeno je upitala Roberta. „Ali ja nisam zadovoljna svojim životom. Kako da prestanem tražiti način da postanem zadovoljnija?“ „Ako prestaneš tražiti rješenja, mogla bi se iznenaditi i shvatiti da nema ni problema“, rekla sam. „Ali ja se u svom životu ne osjećam dobro“, inzistirala je ona, „zar to nije problem?“ „Ne, po mom mišljenju to nije problem. Problem je to što stalno bježiš od onog kako se osjećaš, a bježiš upravo tako da stalno pronalaziš nova rješenja“, odvratila sam.

Roberta je nakon nekog vremena priznala i prihvatila da je njezina potraga za „formulom sreće“ postala neka vrsta ovisnosti. Sugerirala sam joj da ode na self-help dijetu i počne se više baviti stvarima koje voli, a koje je u posljednjih nekoliko godina zapustila. Tako je Roberta ponovno počela posvećivati pažnju cvijeću na balkonu, čitati beletristiku i igrati odbojku.

Osjećaj tuge

Vrlo brzo Roberta je postala svjesna osjećaja od kojeg je bježala. Bila je to neka vrsta tuge. „Je li ti ta tuga poznata? Jesi li je i prije osjećala?“ upitala sam. „Imam osjećaj da me ta tuga prati oduvijek“, odvratila je. „To je kao neki sloj, neka zavjesa koja mi se stalno vraća.“ Kad smo došli do tuge koja je bila prikrivena s puno mentalnog rada vezanog uz „formule sreće“, počeo je proces prepoznavanja, priznavanja i suživljavanja s osjećajima.

On je pomogao Roberti da bude utemeljena u doživljaju (u prsima), umjesto u mislima (u glavi). Bilo je tu, dakako, i puno razgovora o podrijetlu te nejasne tuge i načinu na koji joj je ona oblikovala život, za što je trebalo dosta strpljenja jer je promjena na razini osjećaja puno sporija od promjene na razini misli.

Nakon toga, Roberta je zaista počela osjećati zadovoljstvo sobom i svojim životom. I ponovno je počela čitati knjige o samopomoći. Međutim, način na koji ih je sada čitala bio je sasvim drukčiji. Opsesivna potraga za rješenjem pretvorila se u neku vrstu komunikacije s piscem. Um joj se napokon umirio i njezina percepcija svijeta spustila se iz glave u srce.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci