Jesmo li normalni?

Svi znamo ili barem mislimo da znamo što znači riječ normalno. Tu riječ koristimo u mnogim svakodnevnim situacijama, kad govorimo da netko nije normalan jer je istukao dijete ili zato što je potrošio veliku količinu novca u kladionici. Međutim, što je zapravo normalno? I koliko nam naša potreba da budemo normalni koristi, a koliko šteti? Je li 'normalno' nešto što podržava naš razvoj?

Grafit portret Salvadora Dalija, umjetnika o čijoj „nenormalnosti“ danas uče studenti povijesti umjetnosti

Grafit portret Salvadora Dalija, umjetnika o čijoj „nenormalnosti“ danas uče studenti povijesti umjetnosti

Svi želimo biti normalni

Riječ normalno potječe od latinske riječi norma, koja znači: obrazac, pravilo, mjerilo. U društvenim znanostima norma je tipičan način razmišljanja i ponašanja koje u društvu ili kulturi služi kao mjerilo za procjenu odstupanja od neke zadane točke. Iz toga možemo zaključiti da što više odskačemo iz uobičajenog i prosječnog, to je veća mogućnost da smo nenormalni, što nije istina.

Sasvim je prirodno željeti biti normalan. To znači da je s nama sve u redu, da smo u velikoj mjeri slični drugima, a to nam omogućuje da budemo prihvaćeni i uklopimo se u zajednicu. Međutim, često se događa da upravo potreba za normalnošću postaje jedna vrsta zabrane originalnosti, hrabrosti, kreativnosti i svih onih divnih ljudskih osobina koje pomalo strše.

Neurolog i psihijatar Kurt Goldstein izjavio je: „Normalnost se ne može definirati prilagođavanjem, nego upravo suprotnim - sposobnošću da se osmisle vlastita pravila.“ Goldstein je ugledni psihijatar koji je početkom 20. stoljeća bio jedan od glavnih pokretača humanističke psihologije, takozvane treće sile u psihologiji, koja je, nakon psihoanalize i biheviorizma, u središte zbivanja napokon stavila čovjeka kao slobodno, promjenjivo i stvaralačko biće koje je za kvalitetu svog života samo odgovorno.

Razlika između lonca na glavi...

Goldsteinova izjava o normalnosti na prvi se pogled može činiti zbunjujuća jer upravo oni koji stvaraju vlastita pravila mogu ispasti „nenormalni“. Osmisli li netko svoje pravilo o upotrebi zdjele za kuhanje u svrhu zaštite od nepovoljnih kozmičkih zračenja i onda tu zdjelu počne nositi na glavi, malo tko će ga smatrati normalnim.

S druge strane, kad je slikarski genij Salvador Dalí na glavi nosio šešir u obliku kruha, njegovo kršenje uobičajenih pravila i hodanje uokolo s „kruhom“ na glavi išlo je u prilog njemu, njegovoj karijeri i imidžu ekscentrika. Razlika između čovjeka sa zdjelom za kuhanje na glavi i Dalija s „kruhom“ na glavi je golema, iako se na prvi pogled običnom prolazniku mogu činiti podjednako nenormalnima.

... i kruha na glavi

Čovjek sa zdjelom na glavi uvjeren je da je otkrio opća pravila funkcioniranja svijeta jer, eto, znanstvenici još nisu otkrili blagotvorno djelovanje zdjele na glavi, a on je laik koji je to uspio.

Čak i da zdjela zaista ima mogućnost zaštite od nekih nepovoljnih zračenja, osoba koja poštuje opća, dogovorena međuljudska pravila, pokušala bi svoju teoriju potvrditi pomoću znanstvenih metoda.

Dalí je, s druge strane, bio predstavnik nadrealizma i njegov „kruh“ na glavi ili mravojedi koje je u kasnijoj životnoj dobi imao kao kućne ljubimce i povremeno ih vodio u šetnju ulicama Pariza, bili su u skladu s onim tko je on bio i što je zagovarao. Ma koliko su ga obični prolaznici mogli smatrati nenormalnim, danas o Dalíjevoj „nenormalnosti“ uče studenti povijesti umjetnosti, a njegove slike vrijede milijune eura.

tomica šćavinaTomica Šćavina, psihologinjaOsmišljavanje vlastitih pravila

Svatko je od nas u potpunosti jedinstvena i neponovljiva osoba i mada ono što mislimo i osjećamo na razne načine možemo podijeliti s drugima, u svojoj koži smo sami. Jedino ja znam kako je to biti ja; jedino vi znate kako je to biti vi.

Osmišljavanje vlastitih pravila koja nam olakšavaju življenje omogućuje nam uspjeh i pomaže boljem funkcioniranju ako priznamo sebi da smo drukčiji od svih ostalih i kako jedino sami možemo biti stvarni stručnjaci za sebe i svoj život.

To, naravno, ne umanjuje znanje stručnjaka iz područja psihologije i drugih znanosti koje se bave čovjekom, nego čini značajnu razliku u perspektivi. Kad smatramo da imamo pravo stvarati vlastita životna pravila i svoju životnu filozofiju, to znači da smo preuzeli odgovornost za kreiranje vlastite normalnosti, odnosno, za stalno kreiranje stanja zbog kojega ćemo se osjećati dobro.

Nema savjeta koji će pomoći svakome

Savjeti stručnjaka često su kontradiktorni. Tako neki savjetuju da je ljutnju dobro što prije izraziti, a drugi, pak, da je najbolje prvo prošetati petnaest minuta i razgovarati tek kad ljutnja prođe. Također, u jednom članku možete pročitati da roditeljima treba sve oprostiti jer jedino to donosi mir, a u drugom, pak, kako opraštanje samo stvara iluziju da je sve u redu.

To, međutim, ne znači da je nešto od toga ispravno, a nešto pogrešno, nego da određeni savjeti nekim ljudima mogu koristiti, a za neke biti kontraproduktivni. Na primjer, nekome tko lako plane šetnja bi zaista mogla koristiti prije razgovora o onom što ga je naljutilo, dok bi nekome tko ne zna izraziti ljutnju šetnja samo omogućila da na stare, poznate načine ljutnju potisne i „zaboravi“ na nju.

Kad se nedosljednim savjetima stručnjaka pribroje i savjeti laika, u šumi svih tih savjeta, lako je zaboraviti da ste jedino vi sami pravi stručnjaci sami za sebe. Savjeti drugih mogu vam biti više ili manje korisni, no na vama je da odaberete ono što vam čini dobro i odbacite ono što vam čini loše. Na vama je da stvarate vlastita životna pravila i vlastitu životnu filozofiju koja vas inspirira na što kvalitetniji život.

Najviše što možemo učiniti za one koje volimo jest da sami budemo sretni

Neka od životnih pravila mogu biti: uvijek sam na pravome mjestu u pravo vrijeme; krivnja je kontraproduktivna, u svakom trenutku u prošlosti radila sam najbolje što sam mogla; birat ću isključivo odnose koji me čine boljom osobom... Ovo su samo primjeri jer vaša su pravila nešto drugo, ono što vama osobno u određenom periodu života stvara dobar osjećaj u vezi sa sobom i vlastitim životom.

Životna pravila ne moraju biti vaša od riječi do riječi; ona mogu biti usvojena, samo je važno da su po vašoj mjeri. Sposobnost stvaranja vlastitih pravila odmiče vas od uvriježenih normi i „normaliziranja sebe“ u neku vrstu sivog prosjeka.

Normalno je ono što vama osobno ima smisla i što vam pomaže da stvarate bolje odnose s drugima. Francuski filozof Alain (pravo ime: Emile Chartier) u svojem djelu O sreći napisao je: „Najviše što možemo učiniti za one koje volimo jest da sami budemo sretni.“

Tomica Šćavina, psihologinja

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci