Je li empatija vaša slabost?

Svi znamo što je empatija i koliko je ona vrijedna. No, odrediti zdravu granicu empatije nije baš jednostavno. Ako vam je empatija jača strana, evo prilike da se zapitate je li možda upravo empatija vaša najveća slabost

Bijeg u drugog

Kako voditi računa o drugima, a pri tom ne zaboraviti sebe? Koliko osjećati druge, a da njihova bol ne postane naša? Postoji puno načina na koje možemo zaboraviti, napustiti, odbaciti sebe. Jedan od njih je i „bijeg u drugoga“.

Kad „bježimo u druge“, bavimo se njihovim problemima, vjerujemo u te osobe, borimo se za njihovu dobrobit. To je ono što će za voljenu osobu učiniti i dobar partner, dobar prijatelj ili dobar roditelj, no kad je riječ o takvom bijegu, prisutna je određena neravnoteža.

Bliska osoba postaje neka vrsta epicentra i upravo zbog bavljenja tom bliskom osobom (naročito partnerom), osoba koja je suviše empatična napušta i zaboravlja sebe.

Kombinacija empata i narcisa

Možda ste već čuli, kad je riječ o toksičnim odnosima, da je kombinacija empata i narcisa dobitna kombinacija. Kako ne volim etiketiranje ljudi na osnovi njihovih slabosti, umjesto riječi empat koristit ću izraz oni koji previše empatiziraju, a umjesto riječi narcis koristit ću izraz oni koji premalo empatiziraju. Na ovaj način govorimo o nama ljudima i o našim ljudskim manjkavostima, a ne o hodajućim greškama zvanima empat i narcis.

I oni koji previše empatiziraju i oni koji premalo empatiziraju instinktivno su razvili ove svoje „manjkavosti“ kako bi preživjeli. Za nekoga je bilo prirodno uklopiti se u emotivno polje svoje obitelji tako da udovoljava drugima i stalno se brine o njihovim potrebama, a za nekog je bilo prirodno prilagoditi se tako da primarno vodi računa o svojim potrebama, zanemarujući i ne doživljavajući druge.

Promjena je moguća samo iznutra

Ovo su dva suprotna pola koja se itekako privlače. Onima koji previše empatiziraju nedostaje sposobnost da se pobrinu za sebe, misle na svoju dobrobit i udovoljavaju prvenstveno sebi. Kad vide da netko vrlo lako uzima za pravo staviti sebe na prvo mjesto, ne vodeći računa o tome kako se pritom drugi oko njega osjećaju, hvata ih nevjerica i često imaju snažan poriv tu osobu promijeniti. No, jedina stvarna promjena moguća je iznutra.

Prije svega, važno je shvatiti da pretjerana empatija nije znak velike dobrote. To je znak nemogućnosti čuvanja i vrednovanja sebe i svog svijeta, a ta nemogućnost vodi u lošem pravcu. Vodi u „bijeg u drugoga“ i ponavljanje utabanog emotivnog obrasca koji glasi: ja sam nevažna, moja ranjivost ne postoji.

Zar ne zaslužujem bolji tretman?

Uvijek iznova očekujući senzibilnost i empatiju od onih koji premalo empatiziraju, oni koji previše empatiziraju troše se u traženju nemogućeg. Upadaju u zamku razmišljanja da njegujuću pažnju i vrednovanje svog unutarnjeg svijeta trebaju dobiti prvenstveno izvana i to ponajprije od onih koji im to, zbog vlastitih emotivnih ograničenja, ne mogu dati.

Ostane li predugo u bliskom odnosu s osobom koja premalo empatizira, osoba koja previše empatizira zaključit će da bolji tretman i ne zaslužuje. Naviknut će se na to da nema pravo na svoju ranjivost, na vlastite emotivne potrebe i podršku, jer joj je to itekako poznato unutarnje mjesto. I što dulje u takvom odnosu ostaje, to si više potvrđuje kako nije važna i da je „biti tu za drugoga“ jedina mjera njene osobne vrijednosti.

Empatija prema sebi

Iako empatija prema sebi može zvučati kao oksimoron, ljudi koji previše empatiziraju trebaju upravo to. Čuvanje i vrednovanje svog unutarnjeg svijeta omogućuje i osjećanje sebe i svog unutarnjeg svijeta, umjesto stalnog osjećanja i doživljavanja drugoga. Imam pravo pobrinuti se za sebe, ja sam važna, moje je postojanje vrijedno, smijem osluškivati svoje želje, imam pravo na svoje emotivne potrebe - poruke su koje trebaju onima koji previše empatiziraju.

Počnu li osjećati dragocjenost svog unutarnjeg svijeta i važnost svog mogućeg doprinosa bližnjima i svijetu, postoji mogućnost da se prestanu trošiti na one koji premalo empatiziraju.

Oni koji previše empatiziraju mogu doprinijeti drugima i svijetu na nevjerojatne načine, upravo zato što druge osjećaju. Međutim, to mogu raditi sa svojim punim kapacitetima tek onda kad prestanu gubiti energiju na mijenjanje onih koje ne mogu promijeniti i kad prestanu očekivati empatiju od onih koji im je ne mogu dati.

Tada mogu početi više osjećati svoje tijelo, umjesto da se identificiraju s tuđom boli, a zatim pokušavaju izliječiti ili popraviti tog nekog kako bi ublažili vlastite boli.

Pravi odabir

Svi imamo svoju jedinstvenu lepezu životnih iskustava i specifičnu obiteljsku dinamiku koja nas je oblikovala. To je ono što nam pripada, iako neugodna, teška ili loša iskustva nismo za sebe birali. Baveći se tuđim teretom koji nam ne pripada, lako možemo upasti u zamku zaboravljanja na svoj teret, na vlastite nedostatke i životne zadatke koji nam iskustvo života mogu učiniti cjelovitijim i svrhovitijim.

Preuzeti odgovornost isključivo za svoju sudbinu, umjesto preuzimanja odgovornosti za teret koji im ne pripada, izazov je za sve one koji previše empatiziraju s drugima. Pod sudbina sada mislim na koloplet emotivnih i mentalnih obrazaca koji su nastajali tijekom odrastanja kao rezultat prilagodbe, sredstvo preživljavanja.

Obrasci iz prošlosti zaista projiciraju budućnost i kroje našu sudbinu. No, to ne znači da je ta sudbina neizbježna. Neizbježna je za one koji se ne mogu ili ne žele mijenjati, a za one koji se žele i mogu mijenjati budućnost postaje pitanje odabira. Za ljude koji previše empatiziraju pravi odabir je: prije svega, pobrinuti se za sebe.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci