Ja ovo, ja ono... Što se krije iza takve maske?

"Ja sam izuzetno profesionalna. Ja ti mogu srediti što god ti zatreba; imam veze posvuda, samo reci. Ja nikad nikoga ne bih povrijedila...." Naizgled, to je niz nepovezanih rečenica. Zajednička im je samo početna riječ – ja. Ali iza njih se krije nešto drugo. Svi znamo takve ljude. Dovoljno je reći: „Ja sam takva“ i slika je dovršena. Sugovornik, poznanik ili prijatelj više nemaju priliku stvoriti vlastiti dojam. Odnosno imaju, ali moraju se probiti kroz sliku koja je već postavljena. Evo kako izaći na kraj s njima...

Očekujte upravo suprotno

Kada netko pretjerano ističe svoju profesionalnost i postavlja se kao izvrstan poznavatelj svoje struke, velika je mogućnost da ta suradnja završi neprofesionalnim postupcima. Kada vam netko nadugo i naširoko priča o svojim poznanstvima i važnosti u društvu, očekujte upravo suprotno – kada vam nešto bude trebalo, vjerojatno to nećete dobiti, a ako dobijete, to će biti uz puno natezanja i snažan osjećaj duga.

Čim netko previše ističe svoju dobrotu i govori o tome kako nikada ne bi mogao druge povrijediti, lako se događa da ih iznevjeri ili preko noći nestane iz njihova života. Kada netko ističe koliko je bogat (velika firma, stanovi, automobili), vrlo je vjerojatno da mu je firma pred propašću i kuće pod hipotekom.

Skrivanje

Kad vam god netko predstavlja i ističe sliku koju ima o sebi, znajte da se ispod nje vrlo vjerojatno krije upravo suprotno. Baš kao što je Dorian Gray uporno skrivao svoju „ružnu sliku“ u ormaru, tako taj netko skriva onog „nereprezentativnog sebe“ negdje duboko unutra, na mjestu koje često skriva i od sebe.

Ako riječ „ja“ pri tom isticanju zvuči tvrdo, kao pečat kojim udara i daje potvrdu samome sebi, znajte da se ispod krije jedno krhko „ja“ koje ne bi moglo podnijeti kritiku ili uvredu, pa zato gasi vatru tamo gdje je nema.

To krhko „ja“, kako bi se zaštitilo, ima potrebu stvoriti iluziju da je veliko, čvrsto i važno. Međutim skriveno negativno uvjerenje o sebi itekako je snažno i uvijek nekako uspije isplivati na površinu i pokvariti fino pripremljenu sliku.

Negativno uvjerenje

To negativno uvjerenje (o nesposobnosti, nevažnosti, zloći ili bezvrijednosti) snažno je zato što je nastalo davno u djetinjstvu, u vrijeme emotivne izloženosti – kada smo upijali poruke o sebi kakve god one bile, htjeli mi to ili ne. Kada smo bili djeca, tada smo širom otvorenih očiju gledali sve one koji su nam bili uzori i upijali smo njihove poruke o sebi, identificirajući se s tim porukama, makar one bile bolne.

Dok smo bili djeca, vjerovali smo. To je bilo jedino što smo mogli – vjerovati onima koji su nam bili blizu – roditeljima, starijoj braći i sestrama. Da im nismo vjerovali, ne bismo mogli preživjeti jer nismo dovoljno poznavali svijet. Naši roditelji i starija braća i sestre bili su nam prozor u svijet odraslih.

Narcisoidnost

Zato negativne poruke koje smo usvojili u djetinjstvu imaju snažan emotivni naboj. I upravo nas taj emotivni naboj tjera da se skrivamo i zaštitimo se ukrasnim celofanom koji je nalik na neku od rečenica s početka: „Ja sam sposobna, ja sam važna, ja sam dobra...“ Kada netko previše ponavlja „ja, ja, ja“ i uopće nije zainteresiran tko ste vi i kako je vama, onda je vrijeme za uključivanje alarma.

Najvjerojatnije ste naletjeli na narcisoidnu osobu, koja nije u stanju uspostaviti zdrav odnos zato što uglavnom živi u virtualnim odnosima koje gradi u svojem umu. U tim virtualnim odnosima narcis je važan, lijep, pametan i bogat upravo zato što se u stvarnim odnosima osjeća bezvrijednim.

Svi smo do određene mjere narcisoidni. I svi ćemo u nekom trenutku, ovisno o prilici,  u prvi plan gurnuti sliku sebe koja je prihvatljivija, sjajnija, bolja. Međutim, možemo razviti senzibilitet za taj mehanizam i sami sebi priznati da ta slika nije prava. Kada sebi to priznamo, imamo mogućnost dotaknuti neugodan emotivni korijen iz kojeg izrasta ta sjajna slika koju pokušavamo podvaliti i sebi i drugima.

Suočavanje s osjećajima

Održavanje privida o sebi vrlo je naporno. Bilo da je to privid omiljenosti („Mene svi vole“), sposobnosti („Ja sam velik stručnjak“) ili nečega trećeg, održavanje te slike uvijek nas iznova podsjeća da je naša emotivna istina koju skrivamo u sebi zapravo posve drukčija.

Zato je iznimno važno da u jednom trenutku, kada osjetimo da to  možemo, dignemo ruke od te slike i dopustimo sebi suočavanje s neugodnim osjećajima. Proživljavanje osjećaja, kao što su bezvrijednost, nemoć, nevoljenost, može nam pomoći da se „spustimo“ iz savršenih slika koje projicira naš um u tjelesnu istinu – u emociju koja nije ugodna i nije je lako prihvatiti.

Istina se uvijek pokaže

Ta neugodna emotivna istina zapravo uopće nije istina. To je dječje uvjerenje. Mnogi ljudi koji ističu svoju sposobnost zaista su sposobni, ali zbog skrivenog uvjerenja da su nesposobni postaju nametljivi. Jednako tako, mnoge osobe koje ističu kako su dobre doista u sebi imaju ljudskost i dobrotu, ali zbog skrivenog mišljenja da nisu dovoljno dobre se dodvoravaju ili se stalno prilagođavaju drugima.

Privid uvijek izrasta iz bolne točke i dokle god nam je pogled uprt u privid, bolna će točka ostati skrivena i zbog toga će manipulirati nama kako bi nam dala do znanja da je ipak tu.

Potisnuti bolni osjećaji uvijek nađu način da isplivaju, pokažu se, kreiraju situacije u kojima će se potvrditi. Zato su stapanje sa svojom povredom i probavljanje potisnutih osjećaja jedini način da se pokrene korjenita promjena.

Tomica Šćavina, psihologinja

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci