Gdje osjećate svoje traume?

Traume koje smo doživjeli mogu se manifestirati u našem tijelu, u obliku neugodnih simptoma, dugo nakon stresnih situacija. Ako shvatimo da su oni zapravo posljedica zaustavljenih prirodnih reakcija tijela na traume, mogli bismo svom tijelu pomoći da te nedovršene odgovore dovrši i ponovo se poveže sa svojim iskonskim snagama, smatra Sensina kolumnistkinja Tomica Šćavina

Sami sa svojim mislima

Samoće su različite. Možemo se osjećati samima dok smo u društvu, ali emotivno izolirani ili kad nemamo nikoga tko bi nam u teškim trenucima bio podrška. Osjećaj samoće može se javiti i zato što vodimo bučan, ekscentričan život kako bismo sakrili svoje slabosti i ranjivosti.

Dok smo sami, možemo se osjećati i dobro, stabilno, zainteresirano za same sebe. No, sada je riječ o onim samoćama koje nisu ugodne, koje nam govore da nešto nije u redu, od kojih bismo najradije pobjegli iako je u tim samoćama neki dio nas koji ne bismo samo tako odbacili.

Možemo biti sami u svojim mislima jer ih nemamo s kim podijeliti i sami sa svojim osjećajima zato što nema nikoga tko bi ih razumio ili želio vidjeti. Ali, onaj najdublji nivo na kojem se osjećamo samima je tijelo.

Tjelesni simptomi traume

Težina na prsima, gušenje u grlu, lupanje srca, trnci u nogama, bol u leđima... U različitim tijelima stanuju različiti simptomi koji se pojavljuju i nestaju, ponekad ih je moguće, a ponekad nemoguće povezati s emocijama, mislima i trenutnom životnom situacijom.

Zatim su tu simptomi koje je teže opisati i zbog kojih ne bismo potražili liječničku pomoć jer ih ni sami sebi ne znamo objasniti. Kao da mi nešto pritišće unutarnju stranu čela, kao da imam zategnutu žicu u ruci, kao da mi je u grlu pijesak, kao da mi lijeva polovica tijela nestaje, kao da mi stopala nikad ne mogu biti sasvim mirna...

Zaslužujem li svoje probleme?

Osim kad potražimo liječničku pomoć, opisivanje onog što nam se u tijelu događa nije dobrodošlo. Ma koga to zanima, zašto bih se žalila, drugima je puno gore - to su rečenice koje ponavljaju oni koji ljude oko sebe ne žele opterećivati.

traumaLjudi koji se ne vole žaliti navikavaju se na svoje simptome, čekaju da prođu, pokušavaju misliti na drugačiji načini, traže grešku u sebi.

Nažalost, današnji trend self-help literature koja je vezana uz bolesti i tjelesne simptome pun je suptilnog okrivljavanja. Izgleda kao da smo sami krivi za sve svoje bolesti, probleme, simptome, a to na kraju znači da ih i zaslužujemo.

Takav nas pristup dodatno odvaja od tijela i neugodne tjelesne simptome čini još intenzivnijima. Usmjereni prema unutra, upirući pažnju na simptome, pretražujemo u tijelu što nije u redu, gdje je nastala greška, kako popraviti „ono što se pokvarilo“. A ono što je tijelu potrebno upravo je suprotno - njega, pažnja, suptilno uvažavanje.

Trauma nije u biografiji, nego u biologiji

Jednu od revolucionarnih promjena u području tjelesno orijentirane terapije pokrenuo je američki biolog i psiholog Peter A. Levine. U posljednjih četrdesetak godina Levine je kreirao terapijsku metodu zvanu Somatic Experiencing.

Njegov pristup omogućuje sagledavanje simptoma bez kritike, osude i suvišne interpretacije. Putem simptoma tijelo izgovara svoju priču. S tim da sama priča za iscjeljenje nije toliko važna.

„Trauma nije u biografiji, nego u biologiji“, kaže Levine. Sve ono što je za tijelo bilo previše, ostaje u tijelu, zapamćeno u obliku simptoma koji nas onemogućuju da se koncentriramo na posao, povezujemo s najbližima, da se osjećamo dobro i prisutno u ugodnim, svakodnevnim situacijama.

Životinje se brže oporave od stresa

Trauma može biti automobilska nesreća, emocionalno zlostavljanje, seksualno zlostavljanje, izloženost bombardiranju za vrijeme rata - trauma je sve ono što probija osobne granice, što šokira. I s određenom količinom traumatskih doživljaja svi se moramo nositi. Za nekog to može biti teško rođenje, za nekog odrastanje s ocem alkoholičarom ili povreda glave nakon pada s bicikla.

Sva iskustva koja su za organizam bila previše ostaju u tijelu i poslije se reflektiraju u obliku simptoma.

Uspoređujući ljude i životinje, Levine navodi kako se životinje u divljini vrlo brzo oporavljaju od stresnih događaja jer se, stigavši na sigurno mjesto, tresu, trzaju, izvijaju - dopuštaju tijelu da „probavi“ energije i hormone koji su se uzburkali, vraćajući se tako u homeostazu.

A mi ljudi smo evoluirali u pravcu koji nam to onemogućuje. Udaljeni od svojih instinkata, zaustavljamo prirodne reakcije tijela, smatramo ih pogrešnima, čak ih se i bojimo. Ako se netko nakon automobilske nesreće trese, obično odmah dobije injekciju ili tabletu za smirenje, a to usporava oporavak i povećava vjerojatnost kasnijih neugodnih ili bolnih simptoma.

Dovoljna je asocijacija da se sjetimo neugodnog iskustva

Jedno od glavnih otkrića Petera A. Levinea vezano je upravo uz ove nedovršene traumaodgovore tijela. Kad nam se nešto loše ili strašno dogodi, tijelo se želi boriti, želi bježati ili se zamrznuti - ovisno o tome što instinktivno procijeni da je najbolja moguća reakcija. A najbolja moguća reakcija uvijek je ona koja maksimalno pridonosi preživljavanju i sigurnosti tijela.

Kad tijelo nije u mogućnosti obraniti se ili prekinuti traumatičnu situaciju, ono se u sebi nastavlja boriti, nastavlja pokušavati pobjeći, nastavlja se zamrzavati. Kad traumatična situacija prođe, godinama nakon, dovoljna je asocijacija, misao ili događaj koji podsjeća na tu traumatičnu situaciju i nedovršeni odgovori tijela se bude. Ti nedovršeni odgovori tijela s vremenom postaju simptomi.

Nosite li traumu u prsima?

Kako je svatko od nas jedinstven, svako tijelo razvija jedinstveni set simptoma. Netko će traumu „pospremiti“ u želudac, netko će je nositi na prsima, nekom će se kočiti mišići… I nitko nije kriv za to što mu se to događa.

To je jedini način na koji se tijelo zna i može nositi s teškoćama. Levineova metoda Somatic Experiencing omogućuje dovršetak tih nedovršenih odgovora tijela i ponovno povezivanje s njegovim iskonskim snagama.

Oslobodite se krivnje i krenite putem samoiscjeljenja

Tjelesni simptomi su nivo na kojem se osjećamo najviše sami. Sami s bolom u srcu, čudnim senzacijama u nogama, neočekivanom slabošću u želucu… Sami sa svojim tijelom, sami s onim tko smo postali i kako smo se razvili, ne znajući kako i zašto.

No, dublje razumijevanje tijela sasvim mijenja perspektivu. Naročito kad je to dublje razumijevanje oslobođeno samookrivljavanja i traženja greške, ako je utemeljeno na prihvaćanju činjenice da smo na biološkom planu samo ljudske životinje koje su zaboravile svoje instinkte i prirodne putove samoiscjeljenja.

No, to ne znači da smo zaboravili zauvijek. Ova je kolumna mali doprinos tom prisjećanju. „Trauma je pakao na zemlji“, piše Peter A. Levine, „a razrješavanje traume je dar bogova.“

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci