Gdje je granica između sebičnog i ispravnog?

Kako se smijemo, a kako se ne smijemo ponašati, pitanja su koja si postavljamo svakoga dana, još od malih nogu. Pritom su najveća kušnja odnosi – ljubavni, obiteljski, prijateljski. Stati na loptu u situacijama koje nam kontinuirano crpe energiju nije sebično, nego prijeko potrebno. Naša kolumnistica, psihologinja Tomica Šćavina otkriva kako ih prepoznati...

Što smijemo, što ne smijemo...

Dok smo bili djeca, roditelji su nam određivali što smijemo, a što ne smijemo, na što imamo, a na što nemamo pravo. Usmjeravali su nas, širili nam horizonte kako bismo stjecali nova iskustva i ograničavali nas da se ne bismo našli u opasnosti. Njihova emotivna zrelost, senzibilnost, njihovi stavovi i sve ostalo što je proizašlo iz njihovih životnih iskustava činili su jednu vrstu sfere u kojoj smo odrastali.

U toj sferi učili smo o svojim pravima. Ako su naše suze, dok smo bili dječje dobi, ignorirane, dočekivane s podsmjehom ili porukama kao što je: „Samo male bebe plaču“, u odrasloj dobi ćemo „znati“ da nemamo pravo na tugu.

Ako smo stalno dobivali poruke kako moramo misliti na osjećaje drugih, u odrasloj dobi ćemo „znati“ da nemamo pravo uvažavati svoje osjećaje i ravnati se prema njima. Ako smo u svojim dječjim problemima uvijek bili sami, u odrasloj ćemo dobi „znati“ da nemamo pravo tražiti pomoć.

Imam li pravo raditi ono što je najbolje za mene?

To „znanje“ zapravo je ograničenje usidreno u sramu, krivnji ili strahu – sramu da tuga ne postane vidljiva, krivnji koja nas onemogućuje da se zauzmemo za sebe, strahu da ćemo, potražimo li pomoć, biti odbačeni. Moguće su i razne druge kombinacije ovih triju osjećaja koji zabrane nastale u dječjoj dobi čine snažnima, a i u odrasloj nas dobi onemogućuju da si svoja prava određujemo sami.

U odrasloj dobi ove dječje zabrane mogu se granati u puno smjerova: imam li pravo priznati da mi je teško, a mnogima je puno gore; imam li pravo željeti zarađivati više dok neki kopaju po kontejnerima; imam li pravo napustiti supruga koji je inertan, slabo zarađuje i predstavlja mi opterećenje; imam li pravo prestati se družiti s prijateljicom koja je zavidna i ne voli me vidjeti sretnu, a u teškoj je životnoj situaciji; imam li pravo prestati slušati majku koja se stalno žali i nema prijateljica?

Sva ova pitanja možemo svesti na jedno, osnovno pitanje: imam li pravo raditi ono što je za mene najbolje? Ostala pitanja koja se na njega automatski nadovezuju su: je li to sebično; znači li to da sam hladna, egocentrična, loša ili neosjetljiva osoba?

Zaštititi se od majke nije sebično

Međutim, situacija je često zapravo obrnuta, ali zbog vlastite nesigurnosti i pretjerane samokritičnosti nismo to uvijek u stanju vidjeti. Zaštititi se od majke koja nas iscrpljuje stalnim žaljenjem nije sebično. Majka je u toj situaciji sebična, ona je ta koja grabi od našeg emotivnog svijeta za sebe.

Prestati se družiti sa zavidnom prijateljicom koju naši uspjesi čine mrzovoljnom nije hladno i neosjetljivo. Prijateljica je u toj situaciji hladna i neosjetljiva jer vlastiti osjećaj manje vrijednosti liječi na destruktivan način. Napustiti supruga koji je inertan i slabo zarađuje nije sebično. Sebičan je suprug kojemu je u redu svojoj supruzi predstavljati takvo opterećenje.

Postavljanje granica osnažuje

Željeti zarađivati što više dok neki kopaju po kontejnerima nije sebično, nego samoograničavajuće jer naše odustajanje od te želje ne bi poboljšalo uvjete života onih koji kopaju po kontejnerima. Priznati si svoje probleme i težinu koju oni nose, iako je mnogima još gore, nije egocentrično, to je naša subjektivna istina na koju imamo pravo.

Uzeti si za pravo nešto zbog čega ćemo se osjećati bolje i imati optimističniju viziju budućnosti zapravo je univerzalno dobro. Trpeći majčino žaljenje ili prijateljičinu zavist, postajemo robovi njihovih destruktivnih obrazaca, a to nas oslabljuje i na drugim poljima. Postavljajući granice, pak, osnažujemo se.

Promjena komunikacije

To ne mora nužno značiti prestanak, nego promjenu komunikacije. Primjerice, s majkom koja se stalno žali najlakše je upasti u „tupilo“ i odsutno kimati glavom dok ona ne ispriča svoje. No, to je silno iscrpljujuće, a ni majci ne pomaže. Ona se neće osjećati bolje, svježije ili rasterećenije – ona će se osjećati isto.

Promjena komunikacije s majkom može ići u smjeru više uključenosti u razgovor i biranja samo onih tema koje su i nama zanimljive ili u smjeru prorjeđivanja poziva i skraćivanja razgovora o temama koje su nam naporne. Na taj način vodimo računa o sebi i svojim osjećajima i nismo pasivne žrtve majčinog obrasca, a istovremeno majci dajemo priliku da osvijesti kako je s druge strane stvarna osoba, a ne pasivni davatelj pažnje. Komunikacija sa zavidnom prijateljicom također može doživjeti transformaciju. Ne moramo joj izlagati svoje uspjehe i ono što nas čini sretnima.

Prirodno je željeti dobro sebi

Komunikaciju možemo ograničiti na zajedničke teme koje predstavljaju „sigurnu zonu“. Time štitimo sebe, a u njoj ne izazivamo zavist. Više zarađivati, unatoč tomu što su mnogi ljudi gladni i nesretni, može nam jednog dana omogućiti da za te gladne i nesretne napravimo nešto više. Svako uvažavanje vlastitih osjećaja i ne pristajanje na uvjete koji nas emotivno oštećuju omogućuje nam da budemo bolji i za osobe oko sebe.

Naravno, to se neće svidjeti onima koji su od nas naviknuli dobivati ono što se dobro uklapalo u njihov naslijeđeni sustav funkcioniranja. Majci se neće sviđati što joj više ne dajemo pasivnu pažnju na koju je naviknula iako, ako je imalo otvorena za promjenu, iz toga može nešto naučiti.

Prijateljici se neće svidjeti što manje toga dijelimo s njom, što smo se zatvorili, ali će joj se svidjeti osjećaj da više nije u sjeni naše sreće i uspjeha. Svaka promjena manje ili više potresa odnose, ali potresanje koje ide u pravcu boljeg osjećaja uvijek je dobro. A željeti sebi dobro sasvim je prirodno i, bez sumnje, imamo pravo na to.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci