Empatija: Brini se o drugima, ali ne gubi sebe

Empatija je važna odlika ljudskosti, no često se događa da su iznimno empatične osobe one koje, s druge strane, imaju premalo razumijevanja za svoje potrebe. Kada je naš smjer 'zatomiti sebe' da bi drugima bilo lakše, naše se granice rastežu na našu štetu

Je li empatija urođena ili se uči?

Ako ste ikada istraživali što stručnjaci govore o empatiji, sigurno ste naišli na tvrdnje da empatija nije urođena, nego naučena: „Mi ljudi nismo empatični po prirodi“ ili „Empatija je naučeno ponašanje iako je kapacitet za nju urođen.“ To je dominantno gledište koje o empatiji zauzimaju stručnjaci. Međutim, osobno smatram da je zapravo obrnuto.

Smatram da je empatija urođena jer je temelj empatije identifikacija, poistovjećivanje s drugim ili je, u svom krajnjem obliku, nemogućnost razlikovanja sebe od drugog.

A svi smo kroz to prošli. U prenatalnom razvoju i kao bebe nismo imali razvijen psihički sustav koji bi nam omogućio razlikovanje od majke. Bili smo stopljeni s majkom, bili smo jedno. S vremenom smo, učeći o sebi, drugima i svijetu oko sebe, shvatili da smo zasebna bića s vlastitim potrebama, vlastitom voljom, vlastitim unutarnjim svijetom.

Nismo se naučili empatiji, nego smo se naučili granicama.

Zašto su neki ljudi manje empatični?

Ovakav pogled na empatiju mijenja puno toga. Tako ljudi koji imaju malo empatije prema drugima nisu ljudi koji su imali tu nesreću da ih nitko nije podučio empatiji, nego su imali nesreću da netko od najbližih (najčešće je to majka) nije poštovao njihove granice, nije ih doživljavao zasebnim bićem, nego samo produžetkom sebe, bez priznavanja različitosti.

Ovo je samo primjer, to nije jedina rana razvojna dinamika koja može rezultirati manjkom empatičnosti. I rana zlostavljanja mogu uzrokovati pomanjkanje empatije. I nedostatak empatičnosti u odnosu roditelja prema djetetu može uzrokovati manjak empatije u djeteta.

Manjak empatije nije ništa drugo doli rano razvijanje izrazito čvrstih obrana koje su bile nužno potrebne da bi malo dijete psihički preživjelo, obranilo se i sačuvalo sebe. Nažalost, te nužno potrebne krute granice, iako su prvotno bile izrazito funkcionalne za preživljavanje, imaju svoju veliku cijenu, a to je – manjak empatije koji poslije onemogućava stvarnu bliskost, ljubav i izgradnju kvalitetnih odnosa.

Previše empatije vodi zaboravu sebe

Ako kao prapočelo empatije smatramo nemogućnost razlikovanja sebe od drugoga, to pojašnjava i činjenicu da se mnoga djeca koja su u djetinjstvu bila izložena izrazito neempatičnim ponašanjima svojih roditelja razviju u suviše empatična bića koja snažno pogađa tuđa bol i nesreća.

Previše empatije, naročito kada je usmjereno prema onima koji to uopće ne zaslužuju, zapravo se temelji na pomanjkanju osobnih granica upravo zato što su te granice bile probijane i neuvažavane.

Empatiju možemo zamisliti kao vodu u posudi. Ako u posudi postoje rupe ili procjepi, nastali zbog određene vrste nasilja izvana ili trauma izazvanih raznim nesrećama, onda empatija „curi“ prema drugima i ne možemo je usmjeriti prema sebi. Obično ljudi koji imaju previše razumijevanja, tolerancije i empatije prema drugima uopće nemaju empatiju prema sebi. Stalno vodeći računa o drugima, zaboravljaju na sebe.

Definicija empatije bi bila da je to „kapacitet da razumijemo i osjetimo ono što druga osoba doživljava“. Kada previše doživljavamo drugoga i pritom zaboravljamo na sebe, to znači da smo se na taj način prilagodili unutar svojih primarnih obitelji. Naučili smo paziti na druge i zanemarivati sebe. Naučili smo da se naše osobne granice mogu rastezati na našu štetu; da pomanjkanje osobnih granica znači povezanost. Naučili smo kakvi trebamo biti da bismo se uklopili i preživjeli.

Postavljanje granica

Ako pak premalo doživljavamo drugoga i pritom stalno pazimo na sebe, to znači da smo se na taj način prilagodili unutar svojih primarnih obitelji. Naučili smo paziti na sebe i zanemarivati druge. Naučili smo da naše osobne granice moraju biti krute. Naučili smo da jedino uz krute osobne granice možemo sačuvati sebe. Naučili smo kakvi trebamo biti da bismo se uklopili i preživjeli.

Mislim da je ovakav pogled na empatiju bolji, da nas čini više ljudima. Jer, ako empatiju moramo naučiti, tko smo mi ljudi u startu? Što je ono esencijalno u nama? Ništa? Odavno su prošla vremena kada se novorođenčad smatralo „praznim pločama“. Mi se ne rađamo prazni, to može potvrditi svaka majka koja voli svoje dijete.

Ljekovita fikcija

Prema mom mišljenju, dvije temeljne esencijalne kvalitete koje nas čine ljudima su: kreativnost i empatija.

Kreativnost je nužno uključena i u empatiju jer moramo na neki način unutar sebe kreirati perspektivu i doživljaj druge osobe da bismo mogli empatizirati. Empatija je kreativni kapacitet. Vidimo i čujemo drugoga i u nama se kreira doživljaj drugoga.

Kreativni kapaciteti su od samih početaka uključeni i u popunjavanje „rupa“ u empatiji majke. Beba iz svog tijela isijava jednu vrstu projekcije majke koja mu je potrebna. Znači, ako majka nije dovoljno dobra, beba će instinktivno kreirati predodžbu o majci kakva joj je potrebna i uz tu predodžbu se vezati. Zato se u procesu psihoterapije često događa da odrasla osoba ima snažne emocije prema divnoj, njegujućoj majci, a zatim na pitanje: „Je li se vaša majka zaista tako nježno i njegujuće ponašala?“ odgovara: „Ne.“

Predodžba o divnoj, njegujućoj majci je, da upotrijebim izraz američkog psihologa Jamesa Hillmana, ljekovita fikcija. Ta ljekovita fikcija instinktivan je kreativni način preživljavanja. No, on ima svoju cijenu. Kako je zaista riječ o fikciji, o predodžbi, o iluziji od životne važnosti, ona nam poslije predstavlja smetnju da majku vidimo u stvarnom svjetlu, kao osobu koja je povređivala i od koje se treba zaštititi.

Ljudska priroda

I empatija i kreativnost su urođene i čine nas ljudima. Ovaj način gledanja na našu ljudsku prirodu puno više mi se sviđa od uvjerenja da se empatiji i kreativnosti učimo. Ovaj način gledanja stavlja me u kontakt s našom ljudskom prirodom za koju sam sigurna da nije „prazna ploča“ na koju se s vremenom upisuju iskustva.

Na kraju, puno se bolje osjećam ako sam kreativna i empatična otpočetka, ako su moja kreativnost i moja empatija organski izrazi moga bića. Kako mi ljudi ionako nagađamo svoju ljudsku prirodu i smišljamo teorijske okvire u koje bismo je uklopili, ovo je moj odabir. S ovim teorijskim okvirom sam sa svojom ljudskom prirodom najviše „na ti“.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci