Dajete li drugima ono čega ni sami nemate?

Davanjem drugima možemo stvoriti iluziju svoje važnosti i vrijednosti. No ta je igra opasna ako time prikrivamo da zapravo nemamo što dati budući da nismo to isto uložili u sebe. Nemojmo biti bolesni iscjelitelj ili siromašni financijski savjetnik...

Sandra* ima 33 godine, živi u Zagrebu sa suprugom i radi kao konobarica u jednom ugodnom kafiću u središtu grada. Prije pet godina dijagnosticirana joj je rijetka autoimuna bolest zbog koje ima problema s kožom i zglobovima. To ju je počelo ometati u poslu jer ne može dugo stajati, a i neugodno joj je pokazivati se među ljudima u razdobljima kad joj se koža na licu peruta.

Pri našem prvom susretu Sandra je istaknula da će uskoro postati iscjeliteljica. Godinu dana pohađala je tečaj bioenergije i aktivacije čakri i predložila mi je da razmjenjujemo usluge – da ona meni daje energetske tretmane, a ja njoj svoju „terapiju razgovorom“. Pažljivo sam je odbila objasnivši joj da mi energetsko iscjeljenje trenutačno ne treba, na što je ona pomalo uvrijeđeno odvratila kako misli da svim terapeutima treba neka vrsta energetskog čišćenja. Odvratila sam joj da bi „razmjena tretmana“ mogla zakomplicirati naš odnos i da je najbolje da počnemo bez toga. Složila se sa mnom i tako smo krenule...

„Daj mi neke primjere u kojima se, po tvom mišljenju, ne znaš zauzeti za sebe“, predložila sam Sandri. „Evo, na primjer, ja sebi nikad ništa ne bih kupila, a drugima stalno nešto kupujem iako nemam novca“, odvratila je ona. „Nedavno sam prijateljici za rođendan kupila slikarski štafelaj. To je nešto što si ja godinama želim kupiti, ali mi je preskupo.“ „Znači, za nju imaš novca, a za sebe nemaš“, komentirala sam. „Da, i tako stalno, ne samo u vezi s novcem“, rekla je, „nikako da uhvatim vremena i odem se prošetati Maksimirom, što jako volim, a nudim se prijateljici da idem s njom u šoping!“ „Kako se nakon toga osjećaš“, upitala sam. „Bezveze“, odvratila je, „iscrpljeno i bezvoljno.“

Daj što nemaš

Nakon nekoliko razgovora primijetila sam da Sandra daje drugima sve ono što zapravo treba njoj. Nisu to bili samo skupi pokloni i slobodno vrijeme nego i iscjeliteljska energija. Htjela je iscjeljivati druge, a njoj samoj trebalo je iscjeljenje od autoimune bolesti. Malo po malo, došli smo do toga da Sandra na taj način pred samom sobom stvara iluziju da to nešto što daje ima. Kada kupuje skupe poklone, stvara si iluziju da ima novca. Kada se bavi iscjeljivanjem, stvara si iluziju da je zdrava. Kada se nudi da ode s prijateljicom u šoping, stvara si iluziju da svoje slobodno vrijeme troši na sebe, a zapravo ga daje na raspolaganje njoj, prijateljici. Sindrom „daj ono što nemaš“ vrlo je rasprostranjen.

Nerijetko se događa da financijski savjetnici postaju upravo ljudi koji su debelo u dugovima, bračni savjetnici postaju oni koji nikada nisu ostvarili sretnu vezu, a oni koji nemaju novca prečesto dijele novac prosjacima. Zaduženi financijski savjetnik možda zaista iskreno želi pomoći nekome tko nema novca, ali pritom zaboravlja da njegovi savjeti, ako ne pomažu njemu, neće pomoći ni drugima. Na taj način samo stvara lažan osjećaj da rješava svoj problem, kao što je i Sandra stvarala lažan osjećaj da iscjeljuje sebe zato što „zna kako iscijeliti druge“.

Ne znam kako dati sebi

Kad sam Sandri izložila svoj pogled na njezin problem, najprije se malo zamislila. Nije joj bilo drago ono što je čula. Shvatila je to kao napad na svoj iscjeliteljski rad u kojem je vidjela nešto uzvišeno i plemenito. Pokušala sam joj oprezno objasniti da nemam ništa protiv njezina iscjeljivanja, ali da bi bilo bolje da se time bavi onda kada njoj samoj to ne bude trebalo. „Ako daješ ono što nemaš, to će te jako brzo iscrpiti i osjećat ćeš se samo još gore“, rekla sam joj. Sljedeći put Sandra se nije pojavila u dogovoreno vrijeme pod izgovorom da joj se bolest pogoršala.

Sandra se nije javljala pola godine. Već sam mislila da se nikada nećemo vidjeti, kad mi se opet javila. U tih pola godine osnovala je udrugu, uz redoviti posao počela se baviti i iscjeljivanjem, ali joj se bolest pogoršala pa je morala „malo stati na loptu i razmisliti o svemu“. „Ipak ima nešto u onome što ste mi govorili“, rekla je. „Zapravo, sada shvaćam da sam prije pola godine pobjegla od vas baš zato što ste bili u pravu, a ja to nisam mogla prihvatiti. Iscjeljivanje me ne usrećuje kao što sam mislila da hoće. Zapravo mi je golem teret. Dosta mi je svega i zaista bih voljela sve to što dajem drugima moći dati sebi, ali ne znam... Jednostavno ne znam kako“.

Sebično i plemenito

Uslijedila je Sandrina dugotrajna transformacija koja nije bila nimalo lagana jer je Sandra u sebi nosila mnoštvo zabrana koje je naučila od roditelja, posebno od majke. Svaki put kad bi učinila nešto za sebe, osjećala je krivnju jer ju je majka cijeli život optuživala da misli samo na sebe. Za Sandru sebičnost je bila najveći mogući grijeh. Kupiti sebi štafelaj bilo bi sebično, ali kupiti drugome bilo bi plemenito; potrošiti slobodno vrijeme na sebe je sebično, a potrošiti ga na drugoga je plemenito; njegovati sebe je sebično, a iscjeljivati druge je plemenito.

Prije svega, Sandra je prestala davati ono što nema. To je dovelo do nekoliko sukoba i njezina osjećaja bezvrijednosti jer je osjećaj vrijednosti gradila na davanju. Zatim je počela davati sebi sve ono što joj treba, što se ispreplitalo s mučnim navalama krivnje i bijesa na samu sebe. Tek nakon što se „izvježbala“ u davanju sebi, a ne drugima, Sandra je tu i tamo počela osjećati zadovoljstvo. Malo po malo, gradila je svijet u kojem pazeći na sebe pazi na druge, a ne obrnuto. Dok je davala drugima, očekivala je da će joj se to na neki način vratiti i stalno je zbog toga ostajala razočarana, a sada kada je najprije davala sebi, počela je osjećati zadovoljstvo zbog kojeg je napokon imala osjećaj da i drugima daje nešto zaista vrijedno.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci