Autentičnost i lažnost – oprečne strane zone sigurnosti

U području osobnoga razvoja često koristimo riječ 'autentičnost'. No, što ta riječ zapravo znači: da je netko autentičan, a netko drugi lažan? Osjećamo li se sigurnima biti ono što zaista jesmo ili ono što mislimo da trebamo biti kako bismo zadovoljili druge i održali pozitivnu sliku o sebi?

Autentičnost i lažnost dijele zajednički nazivnik

Mi ljudi smo majstori etiketiranja i samoetiketiranja. Da bismo stekli osjećaj reda i kontrole u nepredvidivom svijetu i odnosima, skloni smo druge, a i sebe, trpati u vrlo jednostavne kategorije. Stvarnost i odnosi zapravo su puno složeniji od toga i upravo sposobnost poimanja te složenosti širi nam percepciju i omogućuje dublje razumijevanje sebe i drugih.

Evo jednog prijedloga složenijeg poimanja autentičnosti i lažnosti. Autentičnost i lažnost dimenzije su koje se isprepleću. Biti lažna znači ponuditi drugima onu sebe za koju vjerujem da neće biti lako povrijeđena jer udovoljava zamišljenim zahtjevima ovog svijeta. Biti autentična znači osjećati se dovoljno sigurnom sa svojim percepcijama, mislima i osjećajima kakvi jesu. Njihov zajednički nazivnik je sigurnost.

Kad možemo biti kakvi jesmo, to znači kako se osjećamo dovoljno sigurnima da budemo kakvi jesmo, a kad iz nas izranja nešto lažno, to znači kako se ne osjećamo dovoljno sigurnima da budemo kakvi jesmo. I zapravo je tužno napadati vlastitu obranu i osuđivati sebe zbog toga što u nekim odnosima ili situacijama ne možemo ili nismo mogli biti više autentični. Ako nismo mogli, to znači da se nismo osjećali dovoljno sigurnima, a osjećaj sigurnosti nije nešto što se može postići pritiskom na neko iluzorno unutarnje dugme.

Zamke lažnosti

Isto tako, direktno upiranje u nečiju „lažnost“ ili zahtijevanje veće autentičnosti je kontraproduktivno. Ako se netko ne osjeća dovoljno sigurnim da bude autentičniji, žena, cvijećeto nema puno veze s nama i našim željama ili očekivanjima. Ako se netko ne osjeća dovoljno sigurnim pokazati onaj sloj sebe koji je dublji, iskreniji, istinitiji, autentičniji, onda je to, vrlo vjerojatno, zato što je taj sloj nedostupan i njemu samome ili mu ponekad jest dostupan, ali ne u odnosu s nama.

Možemo biti onoliko autentični onoliko koliko možemo biti. Drugi mogu biti onoliko autentični onoliko koliko mogu biti. Ovo su obične, jednostavne konstatacije koje je ponekad tako teško prihvatiti.

Ako netko ima veliku potrebu prikazati se u određenom svjetlu (lažnost), ta potreba je tu jer neki dio te osobe treba potvrdu. I tu leži zamka. Ako dobije potvrdu, lažnost se osnažuje jer osoba, na nekom dubljem, skrivenijem nivou vjeruje kako je „podvala“ uspjela.

Održavanje nečije ili vlastite lažnosti te vjerovanje u nju, održava nas u tom sloju ili sferi neautentičnosti. S druge strane, napad na lažnost iz potrebe za raskrinkavanjem, vodi u konflikt ili odvajanje, bez obzira na to što je prvotna namjera bila želja za što dubljim povezivanjem.

Kako se odnositi prema nekom tko se u velikoj mjeri doima lažnim?

I što nam onda preostaje? Kako se odnositi prema nekom tko se u velikoj mjeri doima lažnim? I kako se odnositi prema vlastitim emotivnim slojevima za koje primjećujemo da su „nešto drugo“, da su tu kako bismo ostavili određeni dojam, da su zapravo lažni?

Neutralno. Ti slojevi su tu jer su tu. Trenutačno ne može biti bolje. Ta osoba trenutačno ne može ponuditi autentičniju sebe za upoznavanje ili vi trenutačno ne možete ponuditi autentičniju sebe ili autentičnijeg sebe za upoznavanje. Okrivljavanje drugog ili okrivljavanje sebe zbog vlastite nemogućnosti, zbog prirodne samoobrane koja je tu zbog tko zna kakvih povreda iz prošlosti ‒ nikako ne pomaže.

Lažni sloj u drugoj osobi ili u nama samima tu je zato što je to instinktivni odabir i trenutačno ne može biti drugačije. Neutralan pristup znači da ne vjerujemo u nešto što je u osnovi lažno, ali se i ne borimo protiv toga. I jedno i drugo ‒ vjerovanje u lažnost, kao i borba protiv lažnosti ‒ zapravo tu lažnost osnažuju, a neutralan pristup inspirira osjećaj sigurnosti.

Onaj autentičniji emotivni sloj koji je ispod lažnog sloja „zna i vidi“ da lažnost ne prolazi, ne uspijeva uspostaviti kontakt, povezati se, izazvati reakciju i time se osnažiti. Onaj autentičniji emotivni sloj, koji je skriven, „zna i vidi“ da druga osoba nije naivna, a ni neprijateljski nastrojena. I ako lažnost nema goriva koje joj ulijeva vjerovanje u nju ili borba protiv nje, lažnost postaje slabija.

Samo autentični odnosi osnažuju


Za autentičnost je potrebna hrabrost. Emotivna hrabrost. A kad je nečiji emotivni svijet odmalena tretiran loše, onda se taj emotivni svijet mora iskriviti, prilagoditi, žena, cvijećepostati „nešto drugo“, ono što prolazi, što nema negativnih posljedica. Ti lažni emotivni slojevi koje u sebi ili drugima primjećujemo rezultat su prilagodbe. Prilagodbe koja je nekad, u djetinjstvu, bila instinktivna i nužna za emotivno preživljavanje.

Prirodno je težiti onim odnosima u kojima možemo biti autentični upravo onoliko koliko možemo biti. Ili, bolje rečeno ‒ lažnost inspirira lažnost, a autentičnost inspirira autentičnost. I što smo autentičniji, to više težimo povezivati se s drugima koji u sličnoj mjeri mogu biti autentični.

Nekome tko teži autentičnosti vrlo je teško ostajati u odnosu s nekim tko je u velikoj mjeri lažan jer lažnost uvijek teži samopotvrdi, lažnost je uvijek izrazito ovisna o pogledima drugih, naročito onih koji su vrlo bliski.

Stoga je najprirodnije težiti odnosima u kojima se ne osjećamo kompromitiranima nečijom lažnošću i u nama inspiriraju osjećaj sigurnosti koji nam omogućuje više autentičnosti. Takvi odnosi osnažuju. Takvi su nam odnosi podrška u našem življenju dubljih slojeva vlastitog bića koja više osjećaju život te samim time predstavljaju bolji radar za što bolju navigaciju stvarnošću.

Tomica Šćavina

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci