Moja blagdanska pravila

darovi"Ali meni je važno"

Negdje duboko unutra znala sam da se ono što danas zovem duhovnost, a tada tome nisam znala dati ime, ne nalazi u pravilima i tradicijskom ponavljanju određenih rituala, nego u meni samoj. Već sam tad osjećala da više Boga ima u jednom zalasku sunca nego u bilo kojoj, ma kao prelijepoj i raskošnoj građevini. Za mene je Božja kuća uvijek bila priroda. Tamo se srce širilo. I negdje duboko znala sam da koliko god puta ponavljala neki običaj „jer se to tako radi“, neću biti bliže Bogu ako najprije u sebi, svojem srcu, ne osjetim život. I upravo taj unutarnji osjećaj davao mi je odgovore na brojna pitanja. Polako je u meni dozrijevao uvid da Bog za mene nije osoban, još manje ljut i osvetoljubiv, već sveprisutna, nepristrana ali dobronamjerna sila koja nas vodi kroz sva životna iskustva.

I tako sam se odmetnula od tradicije. Bile su to moje rane 20-e. Danas kad pogledam na to doba, ne mogu se ne nasmijati toj mladoj djevojci koja je postala tako kruta. Budući da moj doživljaj Boga nije bio religijski, zabranila sam si sve one lijepe dijelove naše tradicije. Božićno drvce, uskrsna jaja, fini kolači, okupljanja i zabave, a ponajprije glumljenje božićne obiteljske atmosfere, pali su u namjerni zaborav. Stvorilo je to prazninu u mom životu i svojevrsni unutarnji konflikt. Zapravo, stvorila sam slična kruta pravila od kakvih sam se htjela odmaknuti. I začudo, sasvim slučajne riječi mog oca su me probudile. Jednog sam Uskrsa, naime, vrijeme provodila s njim i nakon što je dan poodmakao, iznenađeno je rekao: „Pa ti meni uopće nisi čestitala Uskrs!“ na što sam ja odgovorila: „Meni ti to baš i nije važno“. Zastao je, pogledao me u oči i rekao: „Ali meni je važno“. Te tri rečenice u meni su još dugo odzvanjale.

Vegetarijanska sarma

Polako sam počela shvaćati kako ne samo da mogu poštovati tradiciju u koju sam kulturološki uronjena i njome okružena nego da je mogu cijeniti i u njoj uživati preko ljudi koji su mi dragi i koji doista u nju unose život i svoj osobni pečat svojom ljubavlju i toplinom. Umjesto da slavim običaje, shvatila sam, mogu slaviti ljude. I možda sâm običaj za mene nema veliko značenje, ali ljudi velikih srca koji sitnice pretvaraju u prekrasna čuda imaju. Upravo tako, kroz ta čuda, neke su se tradicijske oznake vratile u moj život. Moja su pravila danas samo nešto drukčija od uobičajenih.

Blagdanska sarma kod mene je vegetarijanska, a božićne kuglice nisu uvijek na boru – posluži i neko drugo drvo. Ja ne molim već meditiram, a svečanu atmosferu najbolje osjetim dok se šećem najvećim i najljepšim zagrebačkim parkom. Ondje božansko rođenje ima sasvim posebno značenje, a Božić posve jedinstvene ukrase.
A obitelj? I dalje izbjegavam obiteljska okupljanja, no i dalje poželim da su moji roditelji sretni. Podijelim s njima malo svojeg vremena, no znam da ne mogu promijeniti prošlost i njihove živote. Ono što me danas ispunjava je toplina koju stvaram u svojem domu, sa svojim partnerom. Jednostavnost je ono što cijenim i ponavljam rituale od kojih raste moje srce.

U međuvremenu su u moj život ušli detalji i iz drugih tradicija. Bio je to neočekivan spoj. Kao da su otkrića iz mog unutarnjeg svijeta našla svoj vanjski par u već postojećim drevnim vještinama i znanjima koji, sasvim slučajno, ne pripadaju našem podneblju. Tako u mom domu postoji mjesto za meditaciju, krase ga kaligrafski simboli, uređen je prema feng shuiju i nerijetko se u njemu čuju umirujući zvukovi budističkih napjeva. No u mom svijetu sva pravila su podložna preispitivanju, čak i moja vlastita. Moja tradicija je u nastajanju i, nadam se, bit će satkana od životnih pouka, podsjetnika i običaja koji baš u svakom trenutku imaju značenje za moj sadašnji život. Umjesto da otvrdnu i samo se bez značenja automatski ponavljaju, nadam se da će mi uvijek biti smjerokazi koji me vraćaju na pravi put.

Iva Jerković, izvršna urednica magazina Sensa

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci