Je li idiličan Božić samo tlapnja?

božićVodič za preživljavanje

a) Ne moraju sva sjećanja biti ružna
Ako se dobro upnete, možda se sjetite i pokojeg veselog Božića? Ali tada valja zagrabiti duboko u sjećanje djeteta u nama. Ako i tada ne uspije, izmislite svoj najsretniji Božić. Možete ga čak i opisati u novoosnovanoj Knjizi izmišljotina (i pritom svečano spaliti Knjigu uvreda). Sjećanje na sretan Božić može biti naše „sretno mjesto“ na koje ćemo u sebi pobjeći kad se pojačaju decibeli oko nas i stanu fino brusiti naše živce.

Moj najživopisniji Božić bio je ranih sedamdeseth. Sjedila sam na starom kauču u svijetloplavoj haljinici sa sedefastim gumbićima i odjednom se na vratima kuhinje pojavio ON, glavom, rogovima i ... hm, gumenim čizmama marke Borovo.

Sledila sam se, sledio se i moj stariji brat, no mlađi je s radošću trčao prema njemu, pa u krug, pa pljeskao rukama i vikao “Kram-pus!”, “Kram-pus!”. A mi s kauča, kao s lađe što skuplja vjerna jata – “Vrati se! Ne tamo! Dođi!” Koja drama...

Krampus je nestao, pojavio se starac duge sijede brade s vrećom punom poklona.
Koja radost! Bio je to Djed, da prostiš, Mraz. Ne sjećam se jesmo li u to vrijeme slušali i priču o bijegu na magaretu pred ludim Herodom? Zacijelo i jesmo, no djevojčica sa sedefastim gumbićima usredotočila se samo na relevantno. Šuškavi crveni celofan koji krije iznenađenje.

Slabo sam otad nosila haljinice, a i taj mali istraživač koji se jedini “upitao” s Krampusom odavno je napustio ove prostore i nastanio preko bare. No sjećanje na to da je moguć veseli Božić nije minulo ni nakon mnogih desetljeća. (Usput, gospon Krampus je bio divan test za sve nas. Pokazao je tko je među nama alfa, a tko to naprosto nije. Možda bi se ovaj model mogao primijeniti na kakvu korporaciju u svrhu ispitivanja budućih zaposlenika?)

b) Podjetinji
Pokloni su bili umotani u crveni celofan. Ispod njega jutena vreća, u vreći orasi, lješnjaci, mandarine, čokolada – i to je bilo to! Moj je ritual bio ovakav: umrljana čokoladom, zavučena pod bor, preko očiju sam rastegnula crveni celofan i promatrala odrasle u crno-crvenom filmu kako raspravljaju o politici. Lica su im bila čas sretna, čas smrknuta, čas zadovoljna, čas zabrinuta... Meni se smiješio anđelak s grane i govorio: Ne shvaćaj to suviše ozbiljno. Oni to tako moraju, to je predstava.

Sukladno tome, i ove godine, kad krene natezanje je li bolji krumpir ili bakalar, zavucite se negdje gdje stanete svojim volumenom i kroz celofan promatrajte svijet. Anđeo s grane će šapnuti: Najbolji su zajedno, na buzaru, ali pusti ih, neka se igraju. Oni to tako moraju, to je predstava.

b) Sakrij se
Ovo je rješenje za najhrabrije koje neće mučiti grizodušje. Kako bi vam to što bolje pošlo za rukom, pogledajte film Četiri Božića. Izmislite neko važno putovanje na kojem ćete pomagati ljudima u nevolji. Potom se zatvorite u kuću, spustite rolete i gledajte bogat božićno-novogodišnji program na našoj televiziji. Nakon nekoliko sati, zajamčeno, poželjet ćete zagrliti svu rodbinu koju ste željeli izbjeći i reći da su otkazani letovi.

Šalu na stranu.
Shvatimo li da je Božić utopija i da je nemoguće doseći tu iluziju, možda napokon, prvi put u životu ostvarimo baš onako sladak, lijep, mali Božić, za sebe. “Priušti si, dakle, veseo, mali Božić, neka ti srce bude lako. Jer od ovog časa nestat će sve naše brige...” (“Have Yourself a Merry Little Christmas”). Ako mi to tako poželimo u kazalištu našeg života.

Mirta Lijović

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Ostali članci