Jesmo li stvoreni za trčanje?

Što je to zajedničko tako različitim osobama kao što su ultramaratonac Scott Jurek, legendarni češki atletičar Emil Zátopek, nobelovac Nelson Mandela, američki predsjednik Abraham Lincoln i Arnulfo Quimare, Indijanac iz meksičkog plemena Tarahumara? Odgovor je - ljubav prema trčanju, ali i nešto još važnije od toga, a to su ljubav prema životu i plemenitost karaktera. Imaju li navedene osobine neke međusobne veze? Da su usko povezane, smatra Christopher McDougall, autor danas već kultne knjige 'Rođeni za trčanje'. Mnogi događaji i činjenice koje je u njoj iznio navode nas da se dobro zamislimo i preispitamo svoj pogled na svijet i ljudsku prirodu

Narod Koji Trči

Novinar Christopher McDougall karijeru je započeo kao ratni dopisnik američke novinske agencije Associated Press, a zatim prešao u redakciju časopisa Men's Health. Trčanje mu je bilo hobi, a iako nije bio neki trkač, jako je volio rekreativno trčanje. S užitkom je svakodnevno i redovno džogirao dok ga u tome nisu omele razne, za trkače tipične ozljede poput uganuća gležnja, problema s Ahilovom tetivom i prijeloma kuboidne kosti. Nakon konzultacija s poznatim stručnjacima za sportsku medicinu dobio je odgovor koji je otprilike glasio: „S obzirom na vašu težinu i visinu, trčanje nije za vas. Radije vozite bicikl!“

Iako mu taj savjet nije bio po volji, vjerojatno bi ga na kraju i poslušao da tijekom boravka u Meksiku, zbog jednog novinarskog zadatka, u tamošnjim novinama nije slučajno ugledao sliku neobičnog trkača koji se u tankim sandalama punom brzinom spušta niz opasno strmu padinu. U članku je pisalo da taj i njemu slični trkači prelaze više od stotinu kilometara dnevno po takvom i sličnim terenima. „A ja ne mogu prijeći ni pet kilometara po ravnome tlu. Kako to da se oni ne ozlijede?“ zapitao se McDougall kojeg je istraživački novinarski instinkt odmah potaknuo da krene u otkrivanje tajne najboljih trkača današnjice, plemena Tarahumara zvanog Narod Koji Trči.

Skriveno pleme

Tarahumare su vrlo staro meksičko indijansko pleme koje se pod pritiskom civilizacije povlačilo sve dalje i dalje, da bi se u našem stoljeću naselilo u Bakrenom kanjonu (Copper canyon) na zapadnom dijelu planinskog lanca Sierra Madre, blizu granice SAD-a i Meksika, negostoljubivom krajoliku koji ne ostavlja dojam da u njemu mogu prebivati ljudska bića. O njima je prvi izvijestio norveški istraživač i antropolog Carl Lumholtz koncem 19. stoljeća iznijevši neke prilično začuđujuće podatke.

Ti su nevjerojatni trkači bili u stanju prelaziti i preko 200 km dnevno, progoniti jelena dok se on ne sruši od umora, pobjeći od Apaša na konju. Potpuno su miroljubivi, nikad nisu ratovali, međusobno se pomažu, ne znaju za zločine i krađe, njihova ekonomija funkcionira bez novca. Kakvo im je zdravlje? Ne znaju za dijabetes, srčane bolesti i rak, a u svojim pedesetima trče brže od mladića. No mali ih je broj ljudi uopće imao prilike susresti, a kamoli bolje upoznati. Christopher McDougall uspio se zbližiti s Tarahumarama i uvjeriti se da su priče koje o njima kruže istinite.

Osim toga, uvjerio se u istinitost Lumholtzove značajne izjave o tom plemenu, za koje je rekao da su osnivači i tvorci povijesti čovječanstva. „Možda su sve naše nedaće – sve nasilje, gojaznost, bolest, depresija i pohlepa koju ne možemo nadvladati – počele kad smo prestali živjeti kao Narod Koji Trči. Zaniječite svoju prirodu i ona će izbiti na površinu na neki drugi, ružniji način“, napisao je McDougall. Drugim riječima, ne živimo li u skladu sa svojom pravom, unutarnjom prirodom, naš će život i kao pojedinca i kao društva u cjelini postati umjetan i izopačen.

Čemu nam služi krupna stražnjica?

U životinjskom se svijetu svi kopneni sisavci mogu ugrubo podijeliti na dvije skupine: trkače i hodače. „Čimpanze su savršena polazišna točka. Ne samo da su klasični primjer životinje-hodača nego su i naši najbliži živući srodnici. Nakon više od šest milijuna godina odvojene evolucije još imamo više od 95 posto identičnih genskih sekvencija sa čimpanzama. Ono što nam nije zajedničko je Ahilova tetiva koja mišić lista povezuje s petom: mi smo je stekli, a čimpanze nisu. Osim toga, imamo i sasvim drugačije stopalo jer naše ima luk, a kod čimpanza je ravno. Naši nožni prsti su kratki i ravni, što nam pomaže prilikom trčanja, a kod čimpanza su dugi i rašireni, a to je puno bolje za hodanje.

Pogledajte i našu stražnjicu: mi smo dobili krupan gluteus maximus, a čimpanze ga praktički i nemaju. Imamo i slabo poznatu tetivu sa stražnje strane glave zvanu nuhalni ili zatiljni ligament (ligamentum nuchae) koji nemaju ni čimpanze ni svinje. Znate tko ga ima? Psi, konji i ljudi“, piše McDougall o otkrićima biologa Davida Carriera i evolucijskog antropologa Daniela Liebermana.

Maksimalni dozvoljen broj znakova za preuzimanje je 600, uz obavezan link na sensa.hr

Preporučujemo

Ostali članci